Category Archives: Hrvatski

Simboli i obilježja

Znaš ono kad se voziš javnim prijevozom do doma? Špica, gužva; treba ti 40 i više minute, tramvaj pun. Šta ćeš? Sluške na uši, glazba i muzika i tih 40 minuta razmišljaš o svemu i svačemu i svakakve pizdarije ti se motaju po glavi.

E, tako se jedan dan meni motalo susjedstvo; preciznije koliko različitih simbola ima u susjednoj nam BiH – kantoni, entiteti – i kako su neki simboli zabranjeni, odnosno da neki kantoni – i čak sama Federacija – nemaju službene simbole.

To mi je malo puno glupo, pa sam još malo razmišljao o tome.

Dobro, za Federaciju su simboli nebitni jer je Federacija ionako svojevrsna protuteža RS-a. Mislim, oba entiteta su umjetne tvorevine mirovnog sporazuma koji je od BiH napravio protektorat (iako bi ovako lijep opis susjeda bio “konfederacija federacije i republike”). Činjenica je da je Daytonom prekinuto krvavo krvoproliće, pa se ne žalim, ali samo kažem 🙂 Federacija je zapravo nužno zlo i postoji samo zato da RS ne bi bio baš pravo dominantan nad kantonima. Ono 48:51 (ne računajući Brčko) ne izgleda kao kad bi se tih 48% površine uspoređivalo sa svakim kantonom pojedinačno. I da, tu je naravno mjesta za više državnih uhljeba 🙂 U biti, u Federaciji su bitni kantoni i ne vidim zašto bi bili potrebni simboli na entitetskoj razini. Dovoljni su državni simboli. Ipak Federacija nema separatističke težnje 🙂

Zapravo je jedini problem Hercegbosanskoj županiji čiji su simboli neustavni “jer predstavljaju samo jedan narod”. Isto vrijedi i za Zapadnohercegovačku županiju, ali budući da Hrvati čine 99% stanovništva županije [da, više nego u Hrvatskoj (90,5%) ×D ], to u ŽZH ne čini nekakav problem 🙂
U HBŽ je situacija drukčija. Mkay, jesmo većinski narod županije, ali sa 77%. Štoviše, u sjevernim općinama Srbi čine apsolutnu većinu.
Budimo realni, nismo sami na svijetu. Izvlačenje kako RS može je prebijedno jer tuđe greške i grijesi ne opravdavaju naše, a o licemjerju da drugima zamjeramo ono što sami činimo, ne bih. Samo ću reći da mrzim licemjerje! Osim toga, malo je glupo da dva kantona u istoj zemlji – i k tomu susjedna! – imaju ista obilježja.

Zapravo, najjednostavnije rješenje za HBŽ koje mi je palo na pamet se upravo krije u RS-u. Kakva je zastava RS-a? Srpska trobojnica jer kao crvena, bijela i plava predstavljaju Slavene, a i Srbi i Hrvati i Bošnjaci su Slaveni. Pa onda neka HBŽ jednostavno makne grb sa zastave i eto ti Slavena! Ako netko ide toliko daleko da misli da bi došlo do zajebuna s Nizozemskom (i/ili Luxemburgom ×D ), neka se ne zamara jer su i Nizozemska (i Luxemburg) države, a HBŽ je kanton. Zato ne brigaj. Vjerojatnost suradnje između Nizozemske (i/ili Luxemburga) i baš HBŽ je minimalna. I “nizozemska” plava (a bogme i crvena) je tamnija (a luxemburška svjetlija). Budući da danas ispis istih boja različite nijanse (ni na papir ni na platno) nije problem… A ako je baš potrebno, kad bi se baš trebala naglasiti razlika, onda ipak stavi grb (ili “amblem”) i mirna Bosna!

Što se grba tiče, tu se isto možemo “ugledati” na RS. Tu od zastave napraviš amblemčić, metneš 10  (kao “Kanton 10”) ili neki kurac u sredinu i mirna Bosna! Jedino ne bi tamo sa strane mećao Hercegbosanska županija ko što oni imaju Republika Srpska jer je naziv županije “škakljiv”. Mislim, ja bih bio malo kreativniji i stavio šahovnicu iznad koje je dvoglavi orao, a ispod su bosanski ljiljani ili tako nešto da svi budu “zadovoljni”, ali amblem tipa ovog što ima RS je najjednostavniji.

Stalno se priča o mogućoj reorganizaciji Federacije koje bi uključivala spajanje HBŽ i ŽZH. Ispričat ću vam priču jednu o kadi na dječjem odjelu ortopedije – na kojem sam često boravio od 1996. do 2007. – u bolnici Šalata u Zagrebu. Kada je bila oronula i nikakva; stara pola stoljeća (barem). Ma, užas živi, a prije svake operacije pod tuš u nju! Zato bi stariji bi brisali na muški/ženski odjel na tuširanje. Ne znam je li kada još uvijek na istom mjestu jer sam davno prerastao dječji odjel, ali poanta je da kada sve vrijeme dok sam ja išao na odjel nije promijenjena jer se ortopedija “seli u novu bolnicu”. Tako je, čekajući selidbu, odjel imao trulu kadu barem 10 godina! Isti je slučaj s Federacijom – pitanje kada će do reorganizacije doći i da li će uopće doći do nje, pogotovo jer bi se njom smanjio broj već spomenutih uhljeba. Pa samo vi čekajte reorganizaciju, a dotle će HBŽ biti bez službenih obilježja…

Sad moram dodaknuti “škakljivost” naziva Hercegbosanska županija 😀 Naziv je neustavan jer “županija nijednim svojim dijelom” nije u Hercegovini. Da… Krajnji jug županije jest u Hercegovini. Možda ne valja jer većina županije nije u Hercegovini, a naziv počinje eto baš Hercegovinom. Šta da ju nazovemo Bosan-hercegovačka županija?! Zato bi bilo lijepo da Ustavni sud ili kaže pravi razlog neustavnosti ili ne jebe mačku mater. Pravi razlog je, naravno da je isti naziv nosila samoproglašena Herceg-Bosna u ratu. Ajde mogu razumjeti da Srbima i Bošnjacima to nije po volji i nek ju oni slobodno zovu Kanton 10 ili kako već. Ali nije HBŽ jedina s nazivom samoproglašene republike iz rata, jelte? Da, pola BiH pripada entitetu koji je isto u ratu bio samoproglašena republika. Jedina razlika je da je RS bio pravo samoproglašen. Herceg-Bosna je priznavala suverenitet Republike BiH barem na papiru. Odnosno, RS je danas ono što je Herceg-Bosna bila u Ratu… S tim da naziv Herceg-Bosna i hercegbosanski ne spominju nijedan narod i nijednu narodnost; ništa ne svojata i nikom ne daje primat. Može li se isto reći za Republiku Srpsku? Ukratko, malo realnosti ne škodi…

Kad već bljezgarim, da još o nečem izbljegarim.

Kanton i/ili županija

U ovom postu sam naizgled naizmjence koristio izraze županija kanton. Iako mi za bh kantone često koristimo termin županija, postoji razlika između kantona i županije i to bitna. Kantoni federalne jedinice poput švicarskih kantona, a županije su jedinice područne samouprave u nekim zemljama (npr. u Hrvatskoj), poput okruga; odnosno autonomija kantona kao federalne jedinice je puno veća nego ona od županije. Zapravo, županije nemaju autonomiju i župan je direktno podložan centralnoj vlasti. Na kraju krajeva, na čelu bh kantona (čak i onih s većinskim hrvatskim stanovništvom) je premijer s vladom, a ne župan bez vlade. Znači, kanton se može zvati Zapadnohercegovačka županija, ali on je i dalje kanton; ono kanton Zapadnohercegovačka županija.

Treći entitet

Stalno se priča o tom trećem entitetu. Čak nam i Milorad daje podršku (ali samo “ako se ne dira ni pedalj RS-a”). E u tom pedlju je kvaka. Što bi značio treći entitet? U najboljem slučaju bi njime Federacija bila podijeljena, a gore spomenuta “protuteža RS-a” bi otišla u krasan kurac i RS bi bio pravo dominantan nad dva nova entiteta (48% bi u tom slučaju bilo pravo puno 😉 ). Postoji pak gora vjerojatnost kojoj Milorad vjerojatno teži. Ustav BiH, BiH definira kao državu koju čine dva entiteta. Uspostavom trećeg bi Milorad i raja mogli reći Mkay, imate dva entiteta; mi vam ne trebamo i dobiti pravni legitimitet za odcjepljenje. Prvi scenarij bi možda prošao bez krvi, ali sa stalnim provokacijama iz RS-a; a ovaj drugi bi zasigurno bio krvav. Zato mislim da treći entitet nije dobra ideja. Jedino što ostaje je već spomenuta reorganizacija Federacije. Po meni bi centralizacija Federacije bila najbolje rješenje da se smanje državni troškovi. Mkay je da kantoni imaju neka ministarstva, sudstvo itd. da bi održali autonomiju. Npr. jasno mi je ministarstvo kulture, ali ministarstvo zdravstva na kantonalnoj razini… Kad već ne može na državnoj, onda je logično da bude na federalnoj… Tako bi se novac mogao bolje rasporediti i troškovi bi se smanjili. Ali da, uhljebi… Zato sumnjam da je reorganizacija Federacije na vidiku…


Objavljeno navečer 3.5.2018. u 10:37

Advertisements

Bezobrazluk ovlaštenog Lenovo servisa – trust in Lenovo seriously shaken

Ispričat ću vam priču jednu o bezobrazluku, nesposobnosti i neprofesionalnosti Zel-cosa, ovlaštenog Lenovo servisa.

Bit će dovoljno da ovdje zalijepim email koji sam poslao Potrošačkom kodu.

I’m gonna tell you about the rudeness, incompetence and unprofessionalism of an authorized Lenovo service in Croatia (actually, the only one). Pasting the email I sent to Lenovo should suffice. So… the email is right under the Croatian one, so stay tuned and keep scrolling 😀

Predmet: Bezobraznost, nesposobnost i neprofesionalnost Zel-cos; ovlaštenog Lenovo servisa

Tekst:

Poštovani,

ovim putem Vam želim ispričati svoje iskustvo sa servisom Zel-cos.

Riječ je o ovlaštenom Lenovo servisu.

Lani sam kupio Lenovo laptop kojemu se pokvario bluetooth. Malo radi, malo ne radi, ali više ne radi. Budući da mi se približavao istek garantnog roka, odlučio sam laptop dati na servis.

Kako vidite na radnom nalogu servisa, dobili su laptop 6. prosinca 2017. Na računu vidite da je laptop kupljen 16. prosinca 2016., odnosno da su ga primili unutar garantnog roka. Međutim, vraćen je prekjučer, 3. siječnja 2018.; odnosno nakon garantnog roka. Kod njih je proveo skoro mjesec dana, a oni su na njemu radili jedan jedini sat, kao što vidite u radnom nalogu. Što su napravili u tom vremenu? NIŠTA, kao što vidite u opisu rada. Da su radili na njemu malo više od sat vremena, možda bi i sami primijetili da bluetooth radi na preskokce. Ja sam doma potrošio pola dana pokušavajući pokrenuti bluetooth na Windowsima i Knoppixu. Nadalje, smo u trgovini gdje je kupljen, potrošili dodatnih dva sata u jednom danu (duplo više nego Zel-cos u 28 dana). Isprobavali smo bluetooth na Windowsima i Ubuntuu. Zato se pitam koji to moćno operativni sustav oni imaju da im je eto sve besprijekorno radili.

Također, reinstalaciju originalnih Windowsa u svrhu popravka u garantnom roku bi oni naplatili i to kao rad od sat vremena. Možda nekom neupućenom mogu prodavati te fore, ali ja znam da reinstalacija Windowsa traje uvrh glave pola sata. Ne znam, valjda bi si udvostručili trud… Ono što je bezobrazno bez obzira na naplaćivanje u garantnom roku i dodavanju potrebnog vremena je da me nisu kontaktirali da me pitaju da li da nastave. Ne znam, svi golubi pismonoše su očito bili prehlađeni 28 dana kad mi se u tom vremenu nisu javili… Ne, nego bi ja ponovno trebao dati laptop njima i dati im blagoslov za reinstalaciju. Praviti budale od ljudi i tjerati ih da bez veze hodaju po gradu je dovoljno bezobrazno. Uz to, ja sam osoba s invaliditetom i nije mi lako ići lijevo-desno po Gradu ko zadnja budala.

Naravno, budući da je garancija istekla, čak i da ponovo ostavim laptop u njihovim brižnim rukama, popravak bi morao platiti. I koliko bih čekao?! Do lipnja bih možda i imao laptop u rukama!

Lijep pozdrav,
*Ime i prezime*

Prilozi: račun laptopa i radni nalog Zel-cosa.

Sve u svemu, Hrvatima nikako ne bih savjetovao kupnju Lenovo laptopa jer je Zel-cos jedini ovlašteni servis u državi. Znači da kada odnesete svog Lenova na servis, pogotovo ako je pod garancijom, vjerojatno će prije ili kasnije završiti kod ovih budala i vjerujte mi, posao s njima će vas koštati puno živaca! Unatoč invaliditetu, za mene je olakšavajuća okolnost da živim u Zagrebu. Mogu misliti kako je Dubrovčanima i Vukovarcima kada ih jebu ovakve budale…


Objavljeno 5.1.2018. poslijepodne u 4:07

 

Mkay, mkay, now for Oonglish:

Before pasting the email, lemme tell you that I couldn’t find a Lenovo Customer Support email address anywhere; neither could I find a way to send them a ticket considering the (un)satisfaction with one of their authorized repair shops. That has shaken my trust in them because a global company like Lenovo should make it as easy as possible for their costumers to communicate with them.

In the end, I Googled out five different Lenovo email addresses and sent them the same email hoping that at least one of them would respond.

Anyway, here’s the email:

Subject: Incompetence, rudeness and behaviour of an authorized Lenovo repair shop because of which I’m never going to buy another Lenovo product and I’m going to spread the word 🙂 (!)

Text:

Dear Lenovo,

Firstly I would like to apologize for contacting you in this manner. I searched for a Lenovo support email contact, but was unsuccessful and found only these addresses. I figured that at least one of you is going to take action.

Long story short: An authorized Lenovo repair shop received a laptop on 6 December 2017, returned the laptop on 3 January 2018, spent a single hour “repairing” the laptop and did nothing in that hour. The repair shop in question is Zel-cos. Since they are the only authorized Lenovo repair shop in Croatia, at least for Ideapad laptops, most broken Lenovo products in Croatia, especially those under warranty, eventually end up in their incompetent hands. To save myself trouble of dealing with them again, I am never going to buy a Lenovo product again and I am going to spread the word to save other people the trouble of dealing with them.

I attached the relevant documents. They are in Croatian and I’m going to provide translations of the relevant parts. You can have the translation verified, of course 😊

I squared the relevant parts in different colours and numbered each square in service_receipt to simplify it as much as possible 😊

1 red square:
Date of reception: 6 December 2017
Date of repair*: 3 January 2018

2 green square:
Time invested into the repair*
Beginning – 13:13
End – 14:13
Time Spent – 1 h

3 purple square:
***WARRANTY*** Device diagnostics: the device powers up normally, OS is being booted normally. Bluetooth doesn’t function correctly
Device has been tested on our OS and it has been established that everything functions correctly. Device’s hardware is sound.
We can offer a reinstallation of the OS for additional payment of 1 hour of work.
The costumer has dropped his request. Cleaning and packing

The bolded text is the diagnostic of the shop where the laptop was bought. We spent two hours (double the time than the repair shop) in a single day (27 days! less than the repair shop…) trying to make the Bluetooth work without success. Only then did we send the laptop to the repair shop.

*Note that they hadn’t repaired anything, but they had kept the laptop with them for a month. The problem with Bluetooth is that it doesn’t work most of the times. If they had actually spent more than a single hour “working” on the thing in 28 days, they might have noticed that themselves. Upon confronting them with that argument, they had the audacity to tell me that “if a device works sometimes, it isn’t broken”. I also bolded “payment”. They request I pay them for repairing a device under warranty and they said it would take 1 hour?! A full hour for OS reinstallation?! 30 minutes tops! However that is not the point. The point is that they didn’t contact me to ask me if I wanted them to proceed. I guess all the carrier pigeons must have been unavailable for 28 days, so it must have been just impossible for them to contact me… I would also like to add that I am a person with disabilities, so while making people walk around the town for no reason is bad enough, walking around the town really is difficult for me.

Moreover, I didn’t drop anything; I hadn’t even been told anything before being handed the laptop back.

Before moving to the issue of warranty, I would like to say that the Bluetooth was tested on Windows, Ubuntu and Knoppix without success. So I do wonder what mighty OS the repair shop uses. Upon asking them the question, I wasn’t given an answer.

I attached the receipt of purchase as a proof that when the laptop had been received, it had been under warranty. However, The warranty expired in the mean time. This was most likely done so I couldn’t intervene on a free repair anymore.

Red square in purchase_receipt says:
Date and time: 16 December 2016 at 16:04

So, while the warranty is not valid any longer, it expired on 16 December, meaning the laptop was under warranty when the repair shop received it (6 December).

I would like to end the email with saying how very disappointed I am with Lenovo. I never expected such an established brand to authorize such a rude and incompetent repair shop.

Best regards,
*Name and surname*

Attachments: purchase receipt of the laptop, receipt of the repair shop


Posted on January 5th, 2018 at 15:07 GMT
Use Time Zone Converter to quickly convert the time

Naprijed-nazad

20161030_082950

Kao i svakog zadnjeg vikenda u 10. i 3. mjesecu, jučer se mediji na veliko raspisali kako “opet” pomičemo sat i kako bi pomicanje sata trebalo ukinuti i bla bla. Zanimljivo je da nikom ne smeta ljetno vrijeme do samog pomicanja sata, odnosno sve je mkay osim ona dva dana u godini kad pomičemo kazaljke.

U biti, jedan takav članak je bio na Indexu. Sad kad sam pomicao sat na blogu, padne mi na pamet da jednostavno tu stavim komentar na članak, nego da imam čitabu na Fejsu.

Inače, ovo nije jedini post u kojem sam gubio vrijeme na vrijeme 😀 Prije nekoliko godina sam napisao Time zones i Time what is time. U njima bljezgarim i o ljetnom vremenu (DST).

U biti, priča kaže sledeće:

Čudite se ko pura dreku, a većina ljudi kurca zna o ljetnom vremenu. Hrpi ljudi je pomicanje sata svake godine takav neočekivani šok iako je pomicanje sata svake godine zadnjih nekoliko desetljeća zadnje nedjelje u listopadu i zadnje nedjelje u ožujku i tu nema ničeg neočekivanog i nepredvidljivog. Ljeti mi (zapravo i veći dio proljeća i pola jeseni jer ljetno vrijeme duže traje) dolaze obavijesti da se nešto događa u 16:00 GMT+1 iako je naravno pisac htio reći da je događaj u 4, a ne 3 PM. I sad, ili ga čekam sat vremena ko budala ili je lik zapravo dobro mislio, pa zakasnim, a nekad nam je nešto toliko važno da ćemo čekati i sat vremena, a ne riskirat da zakasnimo koliko god vjerojatno bilo da je ovaj mislio na kasniji termin. Raja se ponaša kao da smo sada na prirodnom računanju vremena, i sad u vražju mater sudbe li klete skraćujemo dan! Ne znam šta se nitko nije zapitao kako to da sjene iza podneva ne padaju na jug za vrijeme ljetnog vremena… Kad u školama uče računanje vremenski zona, samo se dodaju dodaje/oduzima jedan sat za svakih 15° geog. širine kao da cijeli svijet (jednako) računa ljetno vrijeme ili ono uopće ne postoji (ne bih sad da su neke zemlje same po sebi u krivoj zoni, tako da npr. u Parizu i Madridu nikad nije sat vremena manje nego kod nas 🙂 ). Lijepo se provedeš ako bi na taj način sutra računao vrijeme u New Yorku s kojim je razlika uglavnom 6 sati, ali je sljedeći tjedan 5 sati jer se Ameri tek sljedeću nedjelju vraćaju na zimsko vrijeme. A tek zemlje s ljetnim vremenom na južnoj hemisferi… Razlika sa Sydneyjom je trenutno 9 sati. Od sutra pa do kraja ožujak razlika će bit 10 sati, onda tjedan-dva opet 9 sati, a onda 8 i tako u krug.
I meni ovo pomicanje sata isto diže živac [pogledaj satove na naslovnoj slici, a imam još dva ručna, samo, srećom, riknule im baterije 😀 ] , ali se malo informiraj. Nemoj mi onda plakat da bi u kolovozu bio na plaži do 8 sati, ali je mrak. Ako pak cijelu godinu budemo na ljetnom vremenu, nemoj plakati da se sunce zimi ne pojavljuje do 8 ujutro. Nemojte zaboravit da mi možda jesmo mala zemlja za razliku od Rusije, ali se zato trebamo prilagodit Europi. Baš bi bilo zgodno da prelaskom granice sim i tam svako malo moramo pomicat sat… A kako bi tek turisti uživali u posjetu Lijepoj Našoj 🙂
Ukratko, jedini pravi problem je da ljetno vrijeme više nije ljetno. Sunce ti kalajisano, duže je od zimskog (standardnog). Koliko mi već ide na živac što na posao krećem po mraku. Slično, kad na proljeće prijeđemo na ljetno vrijeme, taman se naviknem da mi bude malo dana ujutro i eto ti mrklog mraka! Istina je da sam zahvalan da ljeti ne sviće u 4, ali što je prerano je prerano. Tako da molim lijepo da ljetno vrijeme ne maknete, ali ga skratite 🙂

Ovo o “poznavanju kurca” govorim iz iskustva. Dok sam kurca znao o ljetnom vremenu i sam sam u njemu vidio samo pomicanje sata i to mi je išlo na živce i samo zbog toga sam htio da se “pomicanje sata” ukine. S “kurcem” sam se dugo družio i o ljetnom vremenu ništa nisam znao godinama. Niti su ga spominjali u školi niti na faksu. Inače, faks o kojem govorim je geografija, tako da je to dosta žalosno. Zapravo, sjećam se da je na prijemnom bio zadatak s računanjem vremenskih zona na gore spomenuti način. Šterc nam je samo jedan sat filozofirao o ljetnom vremenu zato što smo imali slobodno predavanje nekoliko dana nakon pomicanja sata koje nas je potaklo na tu temu. Baš me to predavanje ponukalo da se malo informiram o temi. Ukratko, ljetno vrijeme nije nikakva znanost, ali se (prije prigovaranja) sam moraš informirati; ne možeš računat na (hrvatski) obrazovni sustav 🙂

Kad sam već kod obrazovnog sustava i pomicanja sata, da dotaknem s tim povezamu orijentaciju (pomoću Sunca) 😀 Stalno čujem komentare Ova današnja mladež se ne zna ni orijentirat pomoću Sunca… E pa, koliko se sjećam u školi samo trube Prijepodne je sunce na istoku, u podne na središtu horizonta, a poslijepodne na zapadu. Znači, po zimi je sve to super, samo se smrzneš u šumi 😉 a ljeti se izgubiš u šumi jer si u pola jedan vidio Sunce na “zapadu” 😀 Pravo me zanima da li isto sranje prodaju djeci u Saskatchewanu (provincija u “središtu” Kanade) koji je cijele godine na ljetnom vremenu. Em su zime u Saskatchewanu hladnije nego kod nas, em tamo ima puno više šuma nego u Hrvatskoj; tako da jadni Saskatchewančići stvarno jebu ježa i zimi kad se pogube u šumi ×D

U svem tom džumbusu s pomicanjem sata, samo mi jedna stvar nikako nije jasna. Mkay, noćas su vlakovi stajali sat vremena da bi se vozni red uskladio sa zimskim vremenom. Ali šta rade na proljeće?! 😮 Ubrzaju sve da bi nadoknadili jedan sat?! Molim službeno objašnjenje iz HŽ-a 😀


Objavljeno 30. 10. 2016. godine prijepodne u 11:38

Pravopis (onaj jedan jedini i neponovljivi)

One spelling to rule them all…

Nakon što je na prvi dan škole (5.9.2016.) uz Jutarnji list izašao “jedini” pravopis “odobren za uporabu u školama” i rasprodan odmah ujutro istog dana, danas su ga ponovo “poklonili vjernim čitateljima”. E kako je raja navalila na njega; pravo me zanima hoće li Hrvati odjednom postati pismen narod (nekako sumnjam :/ )… Da su ga barem dali svojim novinarima da ga malo prouče prije prodaje, bilo bi baš lijepo 🙂 Inače, isti pravopis je dostupan na webu.

Eto, drago mi je da se Lijepa naša konačno pridružila zemljama koje imaju u upotrebi službeni pravopis i na njega se čovjek ne može požaliti – pizdarije poput grješke više nisu jedini ispravni oblici, makar ima drugih pizdarija, poput @ za koji pravopis kaže “da se čita pri“…

Ipak, odjeljak Slova mi je digao tlak. Evo da ga tu prepišem:

U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Hrvatski se jezik može zapisivati i drugim pismima. U povijesti se zapisivao glagoljicom i hrvatskom [da ne bi bilo zabune da je ćirilica u pitanju kojim slučajem srpska, jelte?] ćirilicom.
Izvor: http://pravopis.hr/slova/

Na webu se pored “glagoljice” i “hrvatske ćirilice” može kliknuti na “O” i onda se lijepo otvore PDF-ovi s tablicama s glagoljicom i hrvatskom ćirilicom, a u tiskanom pravopisu se iste tablice nalaze na kraju pravopisa.

E pa, gospodo draga, hrvatski jezik se u prošlosti pisao i glagoljicom i hrvatskom ćirilicom, ali moderni hrvatski jezik se ne može pisati tim pismima kao što se vidi u priloženim tablicama. Naime, čini mi se da neka slova/glasovi nedostaju (npr. č i )… Ali, eto, pismo na kojem se (moderni) hrvatski jezik stvarno može zapisivati je srpska ćirilica. Tako su u pravopisu priložene tablice s dvama više-manje beskorisnim pismima većini Hrvata, osim onih koji se, naravno, bave jezikom i njegovom poviješću jer ti, ja, on i ona, ne možemo pisati jezik kojim govorimo ni glagoljicom ni hrvatskom ćirilicom, odnosno ne možemo naići ni na tekstove pisane na tim pismima koje bi razumjeli čak ni uz pomoć moćnih tablica u pravopisu. S druge strane, kad bismo htjeli, svoj jezik bismo mogli pisati na (srpskoj) ćirilici, a na tekstove pisane srpskom ćirilicom možemo naići. Eto, šteta da nam pravopis nema još i tablicu srpske ćirilice…

Ne kažem da je srpska ćirilica trebala biti napisana u pravopisu, ali kad nam daju dva beskorisna pisma, a pismo od kojeg bi eventualno mogli imati koristi ne daju… I sad neka mi netko kaže da nemamo komplekse…

Bog i Hrvati!


Objavljeno 14. 9. 2016. godine navečer u 9:38

Pokémon GO

Zadnjih tjedan dana svijetom vlada euforija skupljanja pokemona. I jednostavno mi ne možete reći da i vas nije zahvatila, pogotovo ne nakon službenog izlaska Pokemon GOa u Lijepoj Našoj. Ne, jednostavno vam ne vjerujem ako kažete da ih ne skupljate. Mkay, možda ipak spadate u manjinu čovječanstva (ajde, vlasnika Android i iOS uređaja) koje ih ne skuplja, ali kakve su vjerojatnosti za to? 🙂

U biti, htjedoh se malo osvrnuti na bljezgarije u tekstu Nemojte umisliti da ste kreativni jer igrate Pokemone. Oni su isto što i turska sapunica. Svaka čast autorici i njenoj kolumni. Njen tekst Smrtni grijeh Željke Markić je jednom riječju SAVRŠENSTVO 😀 Ali kad je riječ o pokemonima, odnosno Pokemon GOu, vidi se da igru nije ni pokrenula, ali je jako pametna.

Znači, priča kaže sledeće:

Već se u samom naslovu vidi da priča pizdarije. Nitko, ali baš nitko nije rekao da je igranje Pokemon GOa kreativno, nego da je prednost igre u tome da potiče na kretanje. Em kretanje i kreativnost nisu isto, em time što je navedena jedna prednost nije rečeno da igra nema nikakvih mana. Iskreno, ne znam otkud je izvukla kreativnost. Koji idiot je rekao da je igra u kojoj više-manje sve dobiješ na pladnju kreativna?!

Nakon pročitanih članka o dječaku odnosno djevojci koji su na različitim mjestima i u različito vrijeme nastradali na identičan način – igrajući Pokemon Go, sanjala sam kako provaljujem u skladište Caritasa u potrazi za igračkama Pokemon koje sam (u stvarnosti) poklonila prije par godina, unatoč nećkanju mog mlađeg djeteta.“- ne, za te nezgode nije kriva igra, nego “dječak i djevojka”. Isto tako za nijednu nesreću tijekom igranja Pokemona nije kriva igra (osim ako ti aplikacija nije pokvarila mob) nego igrači, odnosno levati koji ili previše ozbiljno shvaćaju igru ili se previše zadube u nju. Najlakše je okriviti drugog, pogotovo kad taj drugi ni nije čovjek, nego jedna “sotonska” igra, ali ne. Ljudi su napravili tu igru, ljudi je igraju, ljudi su svjesna bića, a ne igra; odnosno čovjek treba paziti, a ne igra koja je namijenjena za zabavu (na 99% video igara se zarađuje kao i 99% drugih oblika zabave, tako da u tom pogledu Pokemoni nisu ništa posebno; ni legići nisu besplatni pa nisam čuo za “LEGO krajnji cilj” 😮 ).

Dakle, igrajmo se, ali budimo takvih stvari svjesni. Kad su u pitanju naša maloljetna djeca, budimo dvostruko svjesni. I prometa, zlonamjernih ljudi, ovisnosti i gubitka privatnosti. – a šta će šmrkavcu pametnjaković od mobitela ili tableta?!

Naime, kako stoji u hrvatskoj inačici vodiča: “Pokémoni se najčešće pojavljuju na frekventnim lokacijama – parkovima, popularnim turističkim odredištima, šoping-centrima, benzinskim postajama.” Divljina i seoski ambijent im baš ne prijaju, osim u slučaju koji ću spomenuti na kraju osvrta. – ovo je najveći misteriji! Ma kako to da su naseljeni prostori najbolje pokriveni GPS-om?! I to kako baš nas Hrvate zadesi ovakva nesreća?! Skandinavci su sigurno prekrili cijelu Laponiju. Jebeš ti i Stockholm, i Göthebourg i Malmö i Oslo i Bergen i Helsinki i Turku, kad međedi u Laponiji trebaju GPS do špilje!

Inače, zadnjih nekoliko dana su pokemoni bili tema vodećih hrvatskih informativnih portala Sprdexa i News Bara 🙂 Evo nekoliko novosti vezanih za pokemone:

Iz Slavonije za Njemačku otišla puna tri autobusa Pokémona
Vlada pronašla način kako zadržati mlade u zemlji: Kupujemo milijun Pokemona!
NIKAD VIĐENO: Penzioner se u tramvaju vozio uz otvorene prozore (uzrok “nikad viđenog” je onix)
Policija ulovila 8 rijetkih Pokémona u Donjem Srbu
USKOK izbacio Kradémon GO: Ulovi sve HDZ-ovce i pošalji ih u Remetinec

P.S. MORAŠ SKUPIT SVE! 😀


Objavljeno 18. VII. 2016. poslijepodne u 5:12

Novohrvatski

Tako ja čitam beogradsko izdanje Witchera, ne razumijem riječ i obratim se Googleu, inače svom dobrom prijatelju. On mi pronađe značenje na Hrvatsko jugosfersko srbskom slovaru. Odmah me naziv slovara zaintrigirao. I tako sam malo prošvrljao po njemu.

Ukratko, da ne tupim, ovdje ću zalijepiti komentar o proslovu slovara koji sam poslao autoru:

Dragi moj “mr. sci. dipl. ing.“:

Filozofira li to o hrvatskom jeziku netko tko osim što koristi slovo X, kojeg nema u hrvatskoj abecedi, u riječima poput “tekst i paradoks”, ne zna ni stvoriti pridjev od imenice, pa umjesto “tekstnih procesa”, ima “tekst procese” (ispričavam se, “text procese”)?

Priča li to netko tko trubi o nezavisnosti o korištenju hrvatskih riječi (da, hrvatska riječ je NEOVISNOST jer mi od ničeg ne zavisimo, nego eventualno o nečem ovisimo)? I onda još trubi o nekoj jugosferi, “srbsko-hrvatskom” jeziku i razlici između hrvatskog i srbskog.
Određena slova u prethodnoj rečenici su podebljana da malo naglasim Vašu mr. sci. diplomiranu inženjersku licemjernost. S jedne strane tu je zalaganje za korijenski pravopis što se vidi u negiranju glasovnih promjena u pismu (siguran sam da biste i “prethodnoj”, napisali “predhodnoj”), a s druge strane tu je pak nepridržavanje vlastitog pravila jer ste riječ “razlici” uredno napisali tako – “razlici” – a ne “razliki” što bi zahtijevao pravi korijenski pravopis. Tako biste sigurno i „obrana“ napisali kako se piše iako bi korijenski bila “odbrana”, ali “odbrana” previše podsjeća na srpsku riječ (pardon, mislih “srbsku rieč”) “odbrana”, zar ne?
Tu je i pisanje “vremena”, “vremenom” i sl. Korijenski bi bilo “malo” primjerenije “vrjemena” i “vrjemenom”…

Idemo dalje: Tu je riječ “sport” ili “šport”. Malo istraživanja će vam potvrditi da “sport” nije srpska riječ kao što “šport” hrvatska riječ. “Sport” su Nijemci preuzeli iz engleskog jezika i kako oni sp čitaju /šp/, riječ su počeli izgovarati pogrešno – /šport/ – i kao takvu ju je preuzeo dio Hrvatske (vjerujem da tako naučni mr. sci. dipl. ing. i sam zna da je naša zemlja tijekom povijesti bila rascjepkana), dok je u druge dijelove Hrvatske ipak ušao “sport” u neiskrivljenom obliku. Zato su danas prihvatljiva oba oblika zapravo iste riječi, pa nije bilo ni potrebe mijenjati naziv ministarstva, je li? Ako ćemo baš cjepidlačiti, “sport” je primjereniji korijenskom pravopisu jer je to izvorni oblik. Usput budi rečeno, većina Hrvata danas kaže /sport/ i zašto ih činiti nepismenima?

Prijeđimo na slovo Đ. Ono nije uvedeno zbog neke srpske urote i zavjere. Istina, lingvist koji ga je uveo je bio Srbin i to Srbin koji se zalagao za zajednički hrvatskosrpski jezik. Znači, logika je da je slovo namijenio i za Hrvate i za Srbe. No, izbacimo sad narodnost i jezike. Bez obzira je li slovo namijenjeno za srpski, hrvatskosrpski ili hrvatski, činjenica je da je se slova D i J često pojavljuju zajedno, odnosno da digraf dj nije baš pogodan za glas /đ/. Zapravo, slovo je korisnije hrvatskom jer se dj često pojavljuje u jekavici (npr. “djeca”). Još da onda koristite logiku i je pišete ie kao i ije ili možda umjesto ije, ne bi dolazilo do konflikata (npr. “dieca”), ali logika je očito prezahtjevna za Vas… Baš zbog korištenja ekavice u Srbiji, odnosno mnogo manje dj konflikata, tamo se digraf često koristi i kada je Đ dostupno (pri pisanju latinice, naravno). U svakom slučaju, digraf je znatno korišteniji u Hrvatskoj, gdje mnogi ljudi Đ zamjenjuju običnim D, nego u Srbiji 🙂

Spomenuo bih rječnik prof. Brodnjaka. Jednostavna i notorna laž je da je rječnik “nestao”. Lako ga možete kupiti u Super knjižari. Također, svaka prominentna znanstvena ustanova ga ima na svojim policama. Postoje samo dva problema kod rječnika: Prvi je da je najnovije izdanje iz 1993., odnosno da rječnik nije ažuriran već dvanaest godina! A ne znam ni kad je ovo zadnje izdanje zadnji put tiskano. Drugi problem je, što tražeći što veći broj različitih riječi, mnoge riječi u rječniku se koriste u hrvatskom i to čak dosta često – sasvim sigurno nam nisu potrebna objašnjenja njihovih značenja – dok s druge strane, mnogo, vjerojatno rjeđih, srpskih riječi nema. To sam uočio čitajući srpske tekstove, zbog kojih sam i kupio rječnik. Često nailazim na riječi kojih u rječniku nema.
Također, naziv rječnika je rječnik, a ne slovar. Na Vaš jugosferski rječnik sam naišao tražeći riječ iz knjige beogradskog izdavača. U biti, kad sam vidio da sam naišao na slovar i da je slovar Hrvatsko jugosfersko srbski, bio sam uvjeren da sam naišao na slovenski rječnik, kojim Slovenci objašnjavaju hrvatske i srpske riječi, kad već ni Hrvati ni Srbi neće. Poanta je da je naziv slovar zavaravanje protivnika.

Lijepi pozdrav,
Ime i prezime

Potom je uslijedio odgovor na moj mail. No, prije nego i njega zalijepim, htio bih reći nešto čega sam se sjetio u međuvremenu.

Radi se o nazivu ministarstva. Kad smo se već dotakli Ministarstva športa, naziv tog ministarstva mi uopće ne smeta kao što sam protiv promjene naziva Ministarstva športa jer za to nema nikakve potrebe Međutim nikako ne razumijem promjenu naziva Ministarstva zdravstva u Ministarstvo zdravlja. Što je zdravlje, a što zdravstvo? Zdravlje je stanje tijela, a zdravstvo je djelatnost zaštite zdravlja. Budući da ministarstvo nije nikakvo tijelo, barem ne u organskom smislu, a u ono je nadležno za djelatnosti zaštite zdravlja i zapravo upravlja njima, promjena naziva nikako nije opravdana. Reći ćete da je ovakvo filozofiranje oko naziva ministarstva beskorisno. Slažem se i jednostavno ne vidim zašto se ispravan naziv mijenjao u pogrešan i pitam se kome je tako bistra ideja uopće pala na pamet…

Još da nadodam, kad već cjepidlačimo, da je i sam naziv slovara netočan čak i kada se koristi korijenski pravopis. Naime, naziv bi trebao biti Hrvatsko-jugosfersko-srbski ili eventualno bez crtica: Hrvatski jugosferski srbski slovar

Mkay, znači naš mr. sci. dipl. ing. mi je odgovorio i ovo je njegov odgovor:

Štovani gospodine

Rado se upuštam u razpravu sa svakim tko je dobronamjeran i spreman je na razpravu “ad rem”, a ne “ad hominem”, jer svaka dobronamjerna i argumentirana primjedba mi je uviek dobro došla. Na žalost, vi me od samog početka vaše poruke nastojite ironično omalovažiti i uvriediti, pa stoga nikakova razprava s vama nema smisla.

Samo Vi živite u svojim jugoslavenskim snovima. Ali, na Vašu žalost Jugoslavije Vam više nema i nikad se neće vratiti.

Na to sam mu poslao sljedeći odgovor:

Štovani,

činjenica je da nemate protuargumenata. Ja sam svoje stavove iznio argumentirano i logički. To što su vaši u ovoj temi stavovi nelogični i licemjerni, ne znači da moji nisu argumentirani. Dobronamjernost je već druga priča. Moji argumenti sasvim sigurno nisu zlonamjerni. Bili su iskreni.Sad što su stavovi u slovaru nelogični i licemjerni, nije moja krivica. Srećom, ni ja nisam za neke razprave, nego više preferiram rasprave… i nemam potrebu za korištenjem stranih, uključujući latinske, frazama.

Što se “Jugoslavije” tiče, bez ikakve uvrede, stvarno je prebijedno nekoga povezivati s Jugoslavijom čim nemate protuargumenata [da, povezivanje s Jugoslavijom nije nikakav (utemeljen) protuargument]. Molim Vas da mi objasnite, zašto bi logika i realnost bile “jugoslavenske”. To više doliči “manje obrazovanim” ljudima, dokazujete da titule ništa ne znače, osim busanja njima (i latinskim izrazima, naravno 🙂 ).

Moram priznati da je zanimljivo Jugoslavija se “meni” nikada više neće vratiti, a pola proslova slovara je posvećeno “pojugoslaviranju” hrvatskog jezika i Hrvatske. Još jedna velika logičnost…
Inače, Ustav RH izričito zabranjuje udruživanje RH s drugim zemljama koje bi na bilo koji način moglo rezultirati formiranjem nove južnoslavenske države, tako da smo relativno “sigurni” od nove Jugoslavije  🙂

Na kraju ću vam reći kako je vaša tvrdnja o tome da ja živim ili bih živio u “jugoslavenskim snovima” preočita laž, ma koliko je vi željeli prikazati istinitom, ili još, gore vjerujete u nju, ali je činjenica da ja pišem ispravnim hrvatskim pravopisom dok je vaš, nazovimo ga korijenski, pravopis čista želja. Čak i da se uvede korijenski pravopis (ako većina tako želi, tko sam ja da to ne prihvatim?), vjerujem da neće biti ovako licemjeran da sve pišemo korijenski, osim onoga što se nekom ne sviđa.

Lijepi pozdrav,
Ime i prezime

To je valjda kraj naše korespondencije, ali bumo videli …rekli su slepci 😀

Što se tiče samog slovara, odnosno rječnika, on je koristan. Na stranu što je pisan “novohrvatskim”, obuhvaća hrvatskosrpski vokabular – znači i hrvatske i srpske i zajedničke nam riječi (npr. pod hrvatskim jasno piše kazalište, a pod srbskim pozorište tako da je Srbinu jasno ko dan da je kazalište pozorište, a Hrvatu da je pozorište kazalište 🙂 ). U kratko, Jugosferski slovar je rječnik kakvog nemaju muda napraviti ni lingvisti s ove ni lingvisti s one strane Save, Dunava i Drine.


Objavljeno 3. XI. 2015. navečer u 8:43

Oluja i nevrijeme

Pozdrav raja!

Moji Purgegri se sigurno pitaju Kakva krvava oluja?! Kakvo krvavo nevrijeme po ovako sunčanom i vedrom danu? U ovom postu se, naravno, radi o reakcijama preko Dunava (i preko Save 😮 ) o obilježavanju Oluje, općenito o Oluji, a i o samom Ratu, a ne o vremenskim (ne)prilikama 😀

Na ovaj post me ponukalo jučerašnje bljezgarenje Tomislava Nikolića, Milorada Dodika i Aleksandra Vučića. Doduše, iskreno, Vučić je ovaj put bio mkay. Njega je ovaj put zamijenio onaj pop s kenjanjem da su protjerani protjerani isključivo zato što su Srbi i pravoslavci i da su im to učinili kršćanska braća.

Ime popa ne znam i tu je ono bitno o postu. Jutrošnji plan je bio da cijeli post popratim linkovima pa tako napišem i ime dotičnog popa; ali, iskreno, ne da mi se u to upuštati. Post će ionako biti poprilično dug. Većina ovdje napisanog je snimljena i onaj tko baš traži potvrdu, neće nikakvog imati problema u pronalaženju izvora. Ostalo je, pak, dostupno u pisanom obliku. U kratko, remember, Google is your friend 😉 …barem ako nisi u Sjevernoj Koreji ×D Ako netko pronađe nešto konkretno što proturiječi ičem napisanim ovdje, neka ostavi komentar (naravno, komentari su općenito dobrodošli) 🙂

Otkud krenuti? Možda bih prvo trebao objasniti zakon akcije i reakcije. Narodski rečeno: kad nekog jebeš, jebeš i jebeš, kad-tad ćeš dobiti po pički od te jebene stranke.

Što se same Oluje tiče, shvaćam srpsku potrebu da ima negativni pogled na Oluju i u njoj vidi samo zločine (kojih je nedvojbeno bilo). Međutim, tvrdnje poput Vučićeve, da je Oluja najveći zločin u Europi poslije Drugog svjetskog rata su krajnje bezobrazne. Nakon svega što su srpske snage učinile u Ratu – od Vukovara do Srebrenice – on ima obraza reći da je Oluja “najveći zločin u Evropi posle Drugog svetskog rata”!

Znači, Oluja je prije svega bila vojna akcija oslobođenja okupiranog teritorija. I zamisli ti, u akciji je prolivena krv! Evo, ja se ispričavam u ime RH što zemlju nismo oslobađali vodenim pištoljima…

Da vidimo dalje, jučerašnji Nikolićev govor na Fruškoj gori je čisti dokaz da se đubre nije udaljilo od četništva kolko je crno pod noktom (nije ni čudo da još uvijek nosi čin četničkog vojvode koliko je meni poznato).

Prvo, što ni nema baš veze s četništvom, nego s običnim bezobrazlukom je Nikolićeva izjava da Oluja nije ništa junačko jer je izvršen napad na nemoćno, malobrojno i slabije naoružano stanovništvo! Pretpostavljam da je Vukovar bio pun komandosa i specijalaca kada su došli hrabri srpski vojinici… Naravno, razlika između Vukovara i Knina (Krajine, općenito) je ta što Vukovar nije bio okupiran, odnosno njegovo sravnjenje sa Zemlje nije bilo u cilju oslobođenja, i da Knin uopće nije sravnjen sa Zemlje. Doduše, prema Nikoliću, Vukovar je srpski grad, pa su ga Srbi “hrabro oslobodili”. Koja je logika da grad koji ideš “osloboditi” sravniš sa Zemlje?!
Također, Hrvatska na početku Rata nije imala nikakvu vojsku i nije imala nikakvo naoružanje što dobro pokazuje kakvo je srpsko “oslobođenje” Vukovara junaštvo i herojstvo bilo… Da, Tomek, jučerašnji mimohod je pokazao pravu snagu hrvatske vojske danas i uvjeravam te da smo imali takvu vojsku 1991., do Oluje nikada ne bi došlo jer tvoji drugovi ne bi uspjeli okupirati ni (kvadratni) milimetar naše zemlje.
I onda ta pičkasta pizda od nikolićevske spodobe, ima obraza govoriti o “paradi srama”!

Sada, ono što ga je “otkrilo”: izjava da je Hrvatska oslobađala teritorij NDH. Prvo, ta izjava govori koliko zapravo Nikolić drži do granica Srbije, Hrvatske i BiH. Jedini razlog zašto sad ne pravi dar-mar je to što Srbija više nema moć. Na kraju krajeva, i danas je izjavio da Srbija nikada neće priznati “ustašku” hrvatsku državu. Dobri primjeri za nemoćnost Srbije su Kosovo i Crna Gora.
Još krajem devedesetih (desetljeća kad je Srbija bila moćna) je Srbija radila dar-mar po Kosovu, a danas?! Kosovo je čak proglasilo neovisnost! A Srbija ne može ništa poduzeti oko toga. Može samo nepriznavati neovisnost Kosova, ali to je to. Slično kao i RS (poslije ću još doći do RS-a), Kosovo funkcionira kao samostalna država. Jedina razlika između Kosova i RS-a je da je Dayton prisilio RS da prizna suverenitet BiH – iako Dodik sere o referendumu – i da, time, međunarodna zajednica prizna postojanje RS-a (ali u granicama BiH što vlasti u RS-u često zaboravljaju…). Mkay, za razliku od RS-a, Kosovo nije umjetna tvorevina i granice Kosova postoje već dugo u povijesti i historiji (sad, jesu li to granice pokrajine ili države, to je već drugi padež). Ipak, ovo nije post o Kosovu.
Prijeđimo na Crnu Goru. Crna Gora je odlučila raskinuti sve (unutar-političke) veze sa Srbijom tek 2006. godine, kada Srbija više nije mogla “burno” reagirati. U prilog tome govori i rezultat referenduma za neovisnost u kojem je svega 55 % građana Crne Gore glasalo za neovisnost. Ipak, Srbija je ovaj, tijesni, rezultat referenduma prihvatila bez pretjeranog gunđanja.
Znači, izjava o granicama NDH. Meni se čini da nečiji predsjednik baš i nije upućen ni u noviju europsku povijest ni u njenu noviju historiju. Predlažem dotičnom predsjedniku da u ruke uzme kartu NDH (bilo onu prije kapitulacije Italije ili onu poslije; može i obje 🙂 ), kartu SR Hrvatske i kartu Republike Hrvatske. Možda onda primijeti kako su granice RH “malo sličnije” granicama SRH od granica NDH.
Podsjetio bih tog predsjednika na jugoslavenski ustav iz 1971. Naime u taj ustav lijepo kaže da se svaka republika ima pravo odvojiti od Jugoslavije unutar svojih granica. Da, R u SRH je republika. Znači, i Hrvatska i BiH (i Slovenija i Makedonija) su proglasile suverenitet upravo nad teritorijem untar granica republike; ali netko je odlučio formirati neke kvazidržave u tim granicama. Ali kada Hrvatska oslobodi svoj teritorij (teritorij od bivše SRH) od takvih kvazidržava, ona “vraća granice NDH”.

Sad da se malo osvrnem na popa s izjavom da su protjerani protjerani isključivo zato što su Srbi i pravoslavci i to još od strane kršćanske braće! Zanimljivo je da ga nije bilo briga kad je “protjerani kršćanski brat” sravnio Vukovar, grad s “kršćanskom braćom”, sa Zemlje i radio dar-mar nad “kršćanskom braćom” po “bratskoj kršćanskoj zemlji”…

Što se samog protjerivanja tiče, činjenica je da nitko nikog nije tjerao. Srbi su slobodno mogli ostati na oslobođenom teritoriju (sam Tuđman je pozvao sve Srbe, koji nisu izravno sudjelovali u pobuni, da ostano u oslobođenoj Hrvatskoj). Hrvatska vojska je došla na već ispražnjen prostor i nije baš bilo nekoga za protjerati. Teze su da bi “ustaške” snage pobile Srbe da su ostali. Tu je problem na dvije razine: prvo, dobrovoljno si otišao bez obzira na razlog, odnosno nitko te nije tjerao; drugo, neki Srbi su ostali i da su svi pobijeni, danas u Hrvatskoj Srbi ne bi bili najveća manjina, odnosno nije istina da bi Srbi bili pobijeni da su ostali. Pogotovo zato što bi da je ostao veći broj bilo teže počiniti i one zločine koji jesu počinjeni.
Iako se prema izjavama srpskih političara čini da oni nisu svjesni gore pojašnjenog zakona akcije i reakcije, Krajiški Srbi su ga bili itekako svjesni i u prevelikom strahu od njega.

Činjenica je da su neki Srbi pobijeni nakon Oluje. Međutim, riječ je o manjem broju (puno manjem od broja pobijenog nesrpskog stanovništva tokom Rata…). To potvrđuje sama demografija: Popisom iz 1991., popisano je 581 663 Srba (12,5 % ukupnog stanovništva) u SRH. Popisom iz 2001. je popisan 201 631 Srbin (4,54 % ukupnog stanovništva) u RH. Iako su Srbi najveća manjina, njihov broj je pao za 350 002. Koliko je od tog broja iselilo, a koliko je ubijeno? Znači, uz sva ratna stradavanja, usprkos zakonu akcije i reakcije, uz sva iseljavanja (sama Srbija govori o abnormalno velikom broju) i uz općeniti pad broja stanovnika (ukupni broj stanovnika Hrvatske 1991. je bio 4 784 265, a 2001. 4 437 460), Srbi su i dalje najveća manjina u Hrvatskoj.

U kratko, umjesto da se Srbija pokrije ušima i šuti o Ratu – ratu u kojem nijedan ni hrvatski, ni bošnjački vojnik nije zakoračio ni (kvadratni) milimetar u teritorij tadašnje SRJ – Srbija još provocira! To licemjerje! Tu seru o politici pomirenja, a onda provociraju sa sranjima poput onog da je “Oluja najveći zločin u modernoj Europi nakon Drugog svjetskog rata”…

Hrvatski političari šalju različite “odgovore” na ove provokacije. Ja imam sam jedan (od samo šest riječi 🙂 ): ODITE U TRI PIČKE MATERINE BEZOBRAZNE!

Sada bih se osvrnuo na jučerašnje pismo (ili šta već je) SNV-a povodom obilježavanja Oluje. Ako zanemarimo “protjerivanje”, tekst je dobro napisan… osim jedne zanimljivosti. Naime, o krajiškim Srbima se piše kao o protjeranim hrvatskim državljanima. Stvarno je zanimljivo kako raju koja je otvoreno zaratila protiv hrvatske države da bi stvorila svoju državu odjednom čine hrvatski državljani
Jedino što uistinu zamjeram SNV-u je da ni Pupovac ni bilo koji drugi član Vijeća nikada nije kritizirao Nikolićevo i slično bljezgarenje. Čak nisu kritizirali ni šešeljevsko govno…

Mislim da je ovo dobar trenutak i da se osvrnem na kamenovanje Vučića u Potočarima. Svojim provokacijama, Vučić je zaslužio da dobije po pički. Komemoracija nije baš prikladno mjesto za to, ali negdje je morao dobiti po pički.
Ipak, komemoracija je baš poetično mjesto. Naime, Vučić uz sve dokaze tvrdi da u Srebrenici nije bilo genocida. Zato je odgovorno tvrdim da on nije ničim pogođen u Potočarima i da uopće nije izvrijeđan 😉
Sam Vučić je relativno dostojanstveno prihvatio incident. Dodik je taj koji je morao srati o atentatu na srpskog premijera koji je organizirao nitko drugi nego bošnjačko vodstvo! Mkay, ili je bošnjačko vodstvo totalno nesposobno (mislim da je olovo malo učinkovitije i od kamenja i od tenisica 😉 ) ili je možda kojim slučajnim slučajem raja popizdila da mućki provokator dođe s “rukom pomirenja” na komemoraciju genocida koji uporno poriče.
Što se ovogodišnje komemoracije srebreničkog genocida tiče, jedna izjava mi je upečatljiva, a to je da je Republika Srpska dokaz da se genocid ipak isplati. Ipak je Dayton, kojim je priznata RS, potpisan nedugo nakon genocida, a Srebrenica, u kojoj je RS počinila genocid, je ušla u sastav RS-a. Ono, kao nagrada za genocid…

Ipak ovo nije post o RS-u (barem ne u potpunosti 🙂 ). Više o njoj u jednom od najstarijih postova na Blogu za istraživanje ruda i gubljenje vremena, postu povezanim s ovim postom, postu potaknutim reakcijama u RS-u na film U zemlji krvi i medaProšlo je “dvadeset” godina… Sam film U zemlji krvi i meda je dokaz zamršenosti BiH danas. Osim očitih kontradiktornih reakcije iz Federacije (u Sarajevu je zbog filma Angelina Jolie proglašena počasnom građankom Grada) i iz RS-a (u Banjaluci je Jolie praktički zabranjeno koračanje po RS-u), moj kolega bloger jaran Sarajlija Muda od Labuda bi vjerojatno već napisao kritiku o filmu da film nije dočekan na nož u pola njegove domovine 🙂

Ipak, mislim da nam je susjedna BiH savršena za prikaz tko su zločesti momci među Hrvatima, Bošnjacima i Srbima, ako već tražimo zločeste momke. Naime, iako se Bošnjaci i mi svađamo, nadmećemo, mećemo si itd., ipak možemo živjeti zajedno. Dokaz za to je današnja podjela BiH: S jedne strane imamo bošnjačko-hrvatski entitet Federaciju BiH, a s druge posebni srpski entitet Republiku Srpsku. Znači, tri konstitutivna naroda, dva entiteta. Budimo realni, jedini razlog postojanja Federacije je postojanje RS-a. Federacija je ta koja koristi obilježja BiH u većini situacija u kojima RS koristi obilježja RS-a. Zapravo, Federacija nema ni službenu zastavu. U Federaciji se uglavnom govori o “Bosni i Hercegovini”, a u RS-u o “Srpskoj”. Evo, i tijekom prošlogodišnjih katastrofalnih poplava koje su pogodile naše zemlje, Dodik je od Rusije tražio pomoć za RS (tko jebe Federaciju…), a većina RS portala je imala linkove Pomozite dijelovima RS zahvaćenim katastrofalnim poplavama, kao da ostatak BiH uopće nije poplavljen. Čak i da nije bio, bilo bi logično da svejedno piše BiH a ne RS. RS portale posjećuju i građani Federacije. Iako su, oni koji su mogli, sigurno pomogli bez obzira što piše – RS ili BiH – ali bi da je pisalo Pomozite dijelovima BiH zahvaćenim katastrofalnim poplavama, u najmanju ruku, izazvalo poštovanje među nesrpskim stanovništvom BiH. Ovako još kada su poplave pogodile i Federaciju i RS…
Istina, dio Rata su se Bošnjaci i Hrvati međusobno tukli, ali smo ušli i izašli iz Rata kao saveznici. Washingtonski sporazum, sporazum koji je zacementirao Federaciju je potpisan godinu dana prije Daytona, u kojem su Federacija i RS konačno definirane. Također, čak i tijekom Hrvatsko-bošnjačkog sukoba, bošnjačkim izbjeglicama u Hrvatskoj nije ništa uskraćeno i prema njima se postupalo jednako kao prije i poslije Sukoba, odnosno kao da nikakvog sukoba nije ni bilo. Nadalje, Herceg-Bosna, hrvatski “entitet” u Ratu je, za razliku od RS-a, tijekom cijelog svog postojanja priznavala suverenitet Republike Bosne i Hercegovine nad svojim teritorijem.

Na kraju da još spomenem plan Z4. Z4 je plan osmišljen u Zagrebu 1994. od strane SAD-a i Rusije. Cilj plana je bila mirna reintegracija Krajine. Ta reintegracija je podrazumijevala priznavanje Krajine kao entiteta više-manje kao daytonskog RS-a. Međutim, Krajina je Z4 glatko odbila. To dovoljno govori o težnji za mirom sa srpske strane… Također, pokazuje kako je Oluja zapravo bila uspješna. Osim oslobođenja, nedugo nakon operacije je potpisan Dayton kojim je formalno oformljena RS slična zamišljenoj Z4 Krajini. Srbi su prihvatili rješenje za BiH za koje nisu htjeli ni čuti godinu i pol dana prije jer su vidjeli kako bi zapravo mogli dobiti po pički i u Bosni ako nastave jebati. Odjednom je entitet postao savršeno rješenje…

P.S. U Srbiji i RS se hrvatski Dan zahvalnosti (današnji dan – 5.8.) od ove godine obilježava kao Dan sjećanja. Da, trebalo im je dvadeset godina da ga počnu tako obilježavati (to je valjda ono “prošlo je dvadeset godina”)… Iskreno, nije me pretjerano briga kako se u Srbiji obilježava 5.8. Kao što rekoh razumijem, srpsku potrebu da na Oluju gleda negativno, ali takvo obilježavanje današnjeg dana u RS-u, gdje su Hrvati konstitutivan narod… Još jedan dokaz da si RS svašta dopušta!


Objavljeno 5.8.2015. navečer u 9:11