Category Archives: Linguistic babbling

Pravopis (onaj jedan jedini i neponovljivi)

One spelling to rule them all…

Nakon što je na prvi dan škole (5.9.2016.) uz Jutarnji list izašao “jedini” pravopis “odobren za uporabu u školama” i rasprodan odmah ujutro istog dana, danas su ga ponovo “poklonili vjernim čitateljima”. E kako je raja navalila na njega; pravo me zanima hoće li Hrvati odjednom postati pismen narod (nekako sumnjam :/ )… Da su ga barem dali svojim novinarima da ga malo prouče prije prodaje, bilo bi baš lijepo 🙂 Inače, isti pravopis je dostupan na webu.

Eto, drago mi je da se Lijepa naša konačno pridružila zemljama koje imaju u upotrebi službeni pravopis i na njega se čovjek ne može požaliti – pizdarije poput grješke više nisu jedini ispravni oblici, makar ima drugih pizdarija, poput @ za koji pravopis kaže “da se čita pri“…

Ipak, odjeljak Slova mi je digao tlak. Evo da ga tu prepišem:

U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Hrvatski se jezik može zapisivati i drugim pismima. U povijesti se zapisivao glagoljicom i hrvatskom [da ne bi bilo zabune da je ćirilica u pitanju kojim slučajem srpska, jelte?] ćirilicom.
Izvor: http://pravopis.hr/slova/

Na webu se pored “glagoljice” i “hrvatske ćirilice” može kliknuti na “O” i onda se lijepo otvore PDF-ovi s tablicama s glagoljicom i hrvatskom ćirilicom, a u tiskanom pravopisu se iste tablice nalaze na kraju pravopisa.

E pa, gospodo draga, hrvatski jezik se u prošlosti pisao i glagoljicom i hrvatskom ćirilicom, ali moderni hrvatski jezik se ne može pisati tim pismima kao što se vidi u priloženim tablicama. Naime, čini mi se da neka slova/glasovi nedostaju (npr. č i )… Ali, eto, pismo na kojem se (moderni) hrvatski jezik stvarno može zapisivati je srpska ćirilica. Tako su u pravopisu priložene tablice s dvama više-manje beskorisnim pismima većini Hrvata, osim onih koji se, naravno, bave jezikom i njegovom poviješću jer ti, ja, on i ona, ne možemo pisati jezik kojim govorimo ni glagoljicom ni hrvatskom ćirilicom, odnosno ne možemo naići ni na tekstove pisane na tim pismima koje bi razumjeli čak ni uz pomoć moćnih tablica u pravopisu. S druge strane, kad bismo htjeli, svoj jezik bismo mogli pisati na (srpskoj) ćirilici, a na tekstove pisane srpskom ćirilicom možemo naići. Eto, šteta da nam pravopis nema još i tablicu srpske ćirilice…

Ne kažem da je srpska ćirilica trebala biti napisana u pravopisu, ali kad nam daju dva beskorisna pisma, a pismo od kojeg bi eventualno mogli imati koristi ne daju… I sad neka mi netko kaže da nemamo komplekse…

Bog i Hrvati!


Objavljeno 14. 9. 2016. godine navečer u 9:38

Novohrvatski

Tako ja čitam beogradsko izdanje Witchera, ne razumijem riječ i obratim se Googleu, inače svom dobrom prijatelju. On mi pronađe značenje na Hrvatsko jugosfersko srbskom slovaru. Odmah me naziv slovara zaintrigirao. I tako sam malo prošvrljao po njemu.

Ukratko, da ne tupim, ovdje ću zalijepiti komentar o proslovu slovara koji sam poslao autoru:

Dragi moj “mr. sci. dipl. ing.“:

Filozofira li to o hrvatskom jeziku netko tko osim što koristi slovo X, kojeg nema u hrvatskoj abecedi, u riječima poput “tekst i paradoks”, ne zna ni stvoriti pridjev od imenice, pa umjesto “tekstnih procesa”, ima “tekst procese” (ispričavam se, “text procese”)?

Priča li to netko tko trubi o nezavisnosti o korištenju hrvatskih riječi (da, hrvatska riječ je NEOVISNOST jer mi od ničeg ne zavisimo, nego eventualno o nečem ovisimo)? I onda još trubi o nekoj jugosferi, “srbsko-hrvatskom” jeziku i razlici između hrvatskog i srbskog.
Određena slova u prethodnoj rečenici su podebljana da malo naglasim Vašu mr. sci. diplomiranu inženjersku licemjernost. S jedne strane tu je zalaganje za korijenski pravopis što se vidi u negiranju glasovnih promjena u pismu (siguran sam da biste i “prethodnoj”, napisali “predhodnoj”), a s druge strane tu je pak nepridržavanje vlastitog pravila jer ste riječ “razlici” uredno napisali tako – “razlici” – a ne “razliki” što bi zahtijevao pravi korijenski pravopis. Tako biste sigurno i „obrana“ napisali kako se piše iako bi korijenski bila “odbrana”, ali “odbrana” previše podsjeća na srpsku riječ (pardon, mislih “srbsku rieč”) “odbrana”, zar ne?
Tu je i pisanje “vremena”, “vremenom” i sl. Korijenski bi bilo “malo” primjerenije “vrjemena” i “vrjemenom”…

Idemo dalje: Tu je riječ “sport” ili “šport”. Malo istraživanja će vam potvrditi da “sport” nije srpska riječ kao što “šport” hrvatska riječ. “Sport” su Nijemci preuzeli iz engleskog jezika i kako oni sp čitaju /šp/, riječ su počeli izgovarati pogrešno – /šport/ – i kao takvu ju je preuzeo dio Hrvatske (vjerujem da tako naučni mr. sci. dipl. ing. i sam zna da je naša zemlja tijekom povijesti bila rascjepkana), dok je u druge dijelove Hrvatske ipak ušao “sport” u neiskrivljenom obliku. Zato su danas prihvatljiva oba oblika zapravo iste riječi, pa nije bilo ni potrebe mijenjati naziv ministarstva, je li? Ako ćemo baš cjepidlačiti, “sport” je primjereniji korijenskom pravopisu jer je to izvorni oblik. Usput budi rečeno, većina Hrvata danas kaže /sport/ i zašto ih činiti nepismenima?

Prijeđimo na slovo Đ. Ono nije uvedeno zbog neke srpske urote i zavjere. Istina, lingvist koji ga je uveo je bio Srbin i to Srbin koji se zalagao za zajednički hrvatskosrpski jezik. Znači, logika je da je slovo namijenio i za Hrvate i za Srbe. No, izbacimo sad narodnost i jezike. Bez obzira je li slovo namijenjeno za srpski, hrvatskosrpski ili hrvatski, činjenica je da je se slova D i J često pojavljuju zajedno, odnosno da digraf dj nije baš pogodan za glas /đ/. Zapravo, slovo je korisnije hrvatskom jer se dj često pojavljuje u jekavici (npr. “djeca”). Još da onda koristite logiku i je pišete ie kao i ije ili možda umjesto ije, ne bi dolazilo do konflikata (npr. “dieca”), ali logika je očito prezahtjevna za Vas… Baš zbog korištenja ekavice u Srbiji, odnosno mnogo manje dj konflikata, tamo se digraf često koristi i kada je Đ dostupno (pri pisanju latinice, naravno). U svakom slučaju, digraf je znatno korišteniji u Hrvatskoj, gdje mnogi ljudi Đ zamjenjuju običnim D, nego u Srbiji 🙂

Spomenuo bih rječnik prof. Brodnjaka. Jednostavna i notorna laž je da je rječnik “nestao”. Lako ga možete kupiti u Super knjižari. Također, svaka prominentna znanstvena ustanova ga ima na svojim policama. Postoje samo dva problema kod rječnika: Prvi je da je najnovije izdanje iz 1993., odnosno da rječnik nije ažuriran već dvanaest godina! A ne znam ni kad je ovo zadnje izdanje zadnji put tiskano. Drugi problem je, što tražeći što veći broj različitih riječi, mnoge riječi u rječniku se koriste u hrvatskom i to čak dosta često – sasvim sigurno nam nisu potrebna objašnjenja njihovih značenja – dok s druge strane, mnogo, vjerojatno rjeđih, srpskih riječi nema. To sam uočio čitajući srpske tekstove, zbog kojih sam i kupio rječnik. Često nailazim na riječi kojih u rječniku nema.
Također, naziv rječnika je rječnik, a ne slovar. Na Vaš jugosferski rječnik sam naišao tražeći riječ iz knjige beogradskog izdavača. U biti, kad sam vidio da sam naišao na slovar i da je slovar Hrvatsko jugosfersko srbski, bio sam uvjeren da sam naišao na slovenski rječnik, kojim Slovenci objašnjavaju hrvatske i srpske riječi, kad već ni Hrvati ni Srbi neće. Poanta je da je naziv slovar zavaravanje protivnika.

Lijepi pozdrav,
Ime i prezime

Potom je uslijedio odgovor na moj mail. No, prije nego i njega zalijepim, htio bih reći nešto čega sam se sjetio u međuvremenu.

Radi se o nazivu ministarstva. Kad smo se već dotakli Ministarstva športa, naziv tog ministarstva mi uopće ne smeta kao što sam protiv promjene naziva Ministarstva športa jer za to nema nikakve potrebe Međutim nikako ne razumijem promjenu naziva Ministarstva zdravstva u Ministarstvo zdravlja. Što je zdravlje, a što zdravstvo? Zdravlje je stanje tijela, a zdravstvo je djelatnost zaštite zdravlja. Budući da ministarstvo nije nikakvo tijelo, barem ne u organskom smislu, a u ono je nadležno za djelatnosti zaštite zdravlja i zapravo upravlja njima, promjena naziva nikako nije opravdana. Reći ćete da je ovakvo filozofiranje oko naziva ministarstva beskorisno. Slažem se i jednostavno ne vidim zašto se ispravan naziv mijenjao u pogrešan i pitam se kome je tako bistra ideja uopće pala na pamet…

Još da nadodam, kad već cjepidlačimo, da je i sam naziv slovara netočan čak i kada se koristi korijenski pravopis. Naime, naziv bi trebao biti Hrvatsko-jugosfersko-srbski ili eventualno bez crtica: Hrvatski jugosferski srbski slovar

Mkay, znači naš mr. sci. dipl. ing. mi je odgovorio i ovo je njegov odgovor:

Štovani gospodine

Rado se upuštam u razpravu sa svakim tko je dobronamjeran i spreman je na razpravu “ad rem”, a ne “ad hominem”, jer svaka dobronamjerna i argumentirana primjedba mi je uviek dobro došla. Na žalost, vi me od samog početka vaše poruke nastojite ironično omalovažiti i uvriediti, pa stoga nikakova razprava s vama nema smisla.

Samo Vi živite u svojim jugoslavenskim snovima. Ali, na Vašu žalost Jugoslavije Vam više nema i nikad se neće vratiti.

Na to sam mu poslao sljedeći odgovor:

Štovani,

činjenica je da nemate protuargumenata. Ja sam svoje stavove iznio argumentirano i logički. To što su vaši u ovoj temi stavovi nelogični i licemjerni, ne znači da moji nisu argumentirani. Dobronamjernost je već druga priča. Moji argumenti sasvim sigurno nisu zlonamjerni. Bili su iskreni.Sad što su stavovi u slovaru nelogični i licemjerni, nije moja krivica. Srećom, ni ja nisam za neke razprave, nego više preferiram rasprave… i nemam potrebu za korištenjem stranih, uključujući latinske, frazama.

Što se “Jugoslavije” tiče, bez ikakve uvrede, stvarno je prebijedno nekoga povezivati s Jugoslavijom čim nemate protuargumenata [da, povezivanje s Jugoslavijom nije nikakav (utemeljen) protuargument]. Molim Vas da mi objasnite, zašto bi logika i realnost bile “jugoslavenske”. To više doliči “manje obrazovanim” ljudima, dokazujete da titule ništa ne znače, osim busanja njima (i latinskim izrazima, naravno 🙂 ).

Moram priznati da je zanimljivo Jugoslavija se “meni” nikada više neće vratiti, a pola proslova slovara je posvećeno “pojugoslaviranju” hrvatskog jezika i Hrvatske. Još jedna velika logičnost…
Inače, Ustav RH izričito zabranjuje udruživanje RH s drugim zemljama koje bi na bilo koji način moglo rezultirati formiranjem nove južnoslavenske države, tako da smo relativno “sigurni” od nove Jugoslavije  🙂

Na kraju ću vam reći kako je vaša tvrdnja o tome da ja živim ili bih živio u “jugoslavenskim snovima” preočita laž, ma koliko je vi željeli prikazati istinitom, ili još, gore vjerujete u nju, ali je činjenica da ja pišem ispravnim hrvatskim pravopisom dok je vaš, nazovimo ga korijenski, pravopis čista želja. Čak i da se uvede korijenski pravopis (ako većina tako želi, tko sam ja da to ne prihvatim?), vjerujem da neće biti ovako licemjeran da sve pišemo korijenski, osim onoga što se nekom ne sviđa.

Lijepi pozdrav,
Ime i prezime

To je valjda kraj naše korespondencije, ali bumo videli …rekli su slepci 😀

Što se tiče samog slovara, odnosno rječnika, on je koristan. Na stranu što je pisan “novohrvatskim”, obuhvaća hrvatskosrpski vokabular – znači i hrvatske i srpske i zajedničke nam riječi (npr. pod hrvatskim jasno piše kazalište, a pod srbskim pozorište tako da je Srbinu jasno ko dan da je kazalište pozorište, a Hrvatu da je pozorište kazalište 🙂 ). U kratko, Jugosferski slovar je rječnik kakvog nemaju muda napraviti ni lingvisti s ove ni lingvisti s one strane Save, Dunava i Drine.


Objavljeno 3. XI. 2015. navečer u 8:43

Finnish language

To view this post correctly, I suggest using Unicode (UTF-8) (it should be loaded automatically).

Finnish is, just by being a Finno-Ugric language, a special lingo in Europe where most lingoes are Indo-European.

Finno-Ugric language group is a relatively small language group and the lingoes are mostly spoken in Europe, at least by the number of (native – it’s very hard for a foreigner to master a Finno-Ugric language) speakers. Those two claims can be seen in the three most spoken Finno-Ugric lingoes – Hungarian, Finnish and Estonian. The most spoken of the three is Hungarian (some 14 million speakers) while the third “most” spoken, Estonian, has some 1.3 million speakers. As a comparison, English has around a billion speakers, out of which some 360 million are native.
Although Finno-Ugric languages differ a lot in grammar and structure from their Indo-European neighbours; being in Europe, their vocabulary has been highly influenced by other European (meaning Indo-European) lingoes. Finnish has mostly been influenced by Swedish [a co-official language of Finland (because Swedish-speaking Finns are a very important part of Finnish culture)].

Let’s concentrate on Finnish from now on.
Nevertheless, I’m going to mention Mandarin (the most spoken Chinese language) now. People often claim that Mandarin is the most difficult language on the planet, yet the language has virtually no grammar. In the sense European-language speakers refer to grammar (no plural, no articles, no tenses etc.), of course. Only Chinese script is truly difficult. So why do people say Mandarin is the most difficult language? It is difficult from the perspective of a European language speaker because Chinese differs so much from what we’re used to.
Just to point out I did talk to Chinese at the Summer School.

And what about Finnish? I can pretty surely say that Finnish is the most difficult language on the planet. By that claim, I, of course, mean the most difficult language which is spoken by relatively many people. I’m sure there’s a more difficult language somewhere in Siberia, in the middle of Amazons and/or Africa, but the number of speakers of such language(s) is hardly 5 million.

Before I explain my claim, there are two things that work in Finnish “favour”: the lingo has no grammatical articles [a(n)/the] and has no genders. Indeed, the lack of gender is a real relief when learning a foreign lingo [as is the lack of articles, especially to us whose native lingo lacks articles to begin with (furthermore, the usage of articles varies in languages that do use articles – e.g. Germans would say Ich bin Ingenieur, I am engineer (without an!))]. Genders are one of the most difficult things for German learners (die/der/das).
By no genders, I don’t mean like English, which has it pretty simple where everything, but that with strictly defined sex, is neutral [i.e. everything is “it”, expect when you’re sure something is male or female (e.g. a dog is “it” unless you know he’s Rex, when “it” becomes “he”, or she’s Lilly, when “it” becomes “she”)]. By no genders, I mean really no genders (the pronoun hän means both he, she and it). That’s why Finns often mix genders when speaking a foreign language (not that often in English ’cause pretty much all Finns are fluent in English) (e.g. Finns are known to say Did you see her?! and when you ask them who, they reply That man!). The lack of gender is characteristic to Finno-Ugric lingoes. That’s why Hungarians often say Frontisek je popizdila! 😀 (Frontisek has been pissed off!) in Croatian, Frontisek being a male name and je popizdila being a female verb form. Croatian has a complex gender system. I mentioned genders in Croatian a bit in the previous post.

Finnish is a synthetic language, meaning suffixes and prefixes are preferred to prepositions and other “additional” words. The language has 15 (some say 14) grammatical cases. As a comparison, English doesn’t really have any cases because various meanings are shaped only through prepositions and there are neither suffixes nor prefixes (i.e. only in, at, on etc. but the word table is always table). “Leftovers” of cases in English are me, him, her, us (dative forms of I, he, she and we). German has four cases (nominative, genitive, dative and accusative) and Croatian has seven (seven is usually considered a lot). Then there are plurals. When you put Finnish grammar together, you get a mess. If you wanna speak Finnish, when learning a new word, you must learn tons of words because the word you have just learned is just nominative singular… or infinitive or such. A single Finnish word can be an entire phrase (e.g. talossanikin means …in my house, too). There is another lovely example: peruspalveluliikelaitoskuntayhtymä which means a public utility of a municipal federation for provision of basic services.

Another tricky thing about Finnish is pronunciation.
Firstly, though, I’d like to point out another thing working in Finnish “favour” 😀 For that, I’m gonna analyse the Finnish alphabet and spelling:

Finnish spelling is pretty much simple because it’s phonetic (i.e. one letter or a combination of letters corresponds with one sound).
Double letters actually serve a purpose in Finnish [can someone, please, explain to me why letters in the following English words are doubled: follow, Finnish (yet, we have Finland and Fins one bloody N!), Scottish (again Scotland and Scotsone bloody T!) professor, accuse, prodding etc.?!]. Double letters show the sound is long, which is very important in Finnish.

Finnish alphabet:
A B C D E F G H I J K M N O P Q R S (Š) T U V ( W ) Y Z (Ž) Å Ä Ö

I placed Š, W and Ž in brackets because they’re usually considered the variations of letters S, V and Z. I find it interesting, though, that Å, Ä, Ö are alphabetized separately. Furthermore, they’re put at the end of the alphabet which looks odd to me [if alphabetized, diacritics are usually put right after the letter they’re based on (e.g. it’s A B C Č… in Croatian), or such is the practice outside Scandinavia 😀 ].
Basically, Finnish alphabet is quite “rich” (not as reach as Slovak, of course 😀 ), but many letters have just an honorary place and are only used in some loanwords and foreign names. Those letters are: B, C, F, G (except in the digraph ng), Q, Š, W, X, Z, Ž and Å. Basically, eleven letters of Finnish alphabet are foreign! Since Finnish spelling is phonetic, this means that many sounds common to other languages are absent from Finnish!

I find the following foreign letters pretty interesting:
F – Although both Finland and Finnish are called Suomi (no /f/!) in Finnish, the letter F (and, thus, the sound /f/) are often associated with Finland. After all, expect of Finland being Finland in English, it’s Finland in Swedish (note that the word is pronounced differently – -land is pronounced like German Land), a co-official language of Finland and the language of Swedish-speaking Finns, who have strong feelings regarding Finland, declaring themselves Finns (never Swedes), and showing patriotic love and loyalty to Finland. Furthermore, .fi is the Internet domain of Finland and FI is the language code of Finnish. Yet, the sound /f/ is foreign to Finnish.
Š and Ž – I must admit that I find these interesting because they’re part of Croatian alphabet. Š should represent the sound /sh/ (like shit) [yeah, /shkoda/ , not /skoda/, is simply clever (I’m, of course, referring to the slogan of Škoda the car brand) 😀 ] and Ž should represent the sound /zh/ (like usually), but those sounds, like all palatals are foreign to Finns, that’s why they often pronounce the letters /s/ and /z/. For example, when we went to a pub called Pošeidon in Helsinki, a girl from the Summer School staff told us we were going to Poseidon. Well, I guess the god Poseidon makes you wanna pronounce Pošeidon /poseidon/ 😀 Another girl from the staff told me she had a Croatian friend called Saša (probably short for Aleksandar) and that she could never say his name correctly. Although pretty much all Finns are fluent in English, some don’t pronounce palatals, usually becoming uzually. Interestingly, the person I said couldn’t say Saša, always pronounces palatals in English perfectly. Unlike many people when speaking English, she even pronounces Budapest correctly (S in Budapest should be pronounced /sh/) 😀 Š and Ž ain’t available on basic Finnish keyboard layout and are, therefore, often replaced with zh and sh (note that Croatians, on the other hand, just type S and Z when Š and Ž ain’t available).
Also, palatals are frequent in Hungarian. In addition to the capital, Budapest, even the words for Hungary (Magyarország) and Hungarian (magyar) include a palatal [gy is pronounced /j/ (like gentle)] in Hungarian.
X – The letter, usually representing two sounds [(/k/ and /s/ (like sex) or /g/ and /z/ (like exodus)], is foreign to many languages and is often replaced with ks or gz (e.g. Croatian seks and egzodus). Likewise, X eventually becomes ks in Finnish and is reserved for relatively few new loanwords. Actually, X can be replaced with ks in most (maybe all, you’ll have to ask a Fin for a definite answer 😀 ) such words. Therefore, the word taxi can be spelled taksi. Now, similarly like I mentioned Š and Ž, I’m talking about X because of something I find interesting in a comparison between Finland and Croatia. So, there are cabs in Helsinki with Taksi instead of Taxi sign. Taxi is also spelled taksi in Croatian. The letter X ain’t part of Croatian alphabet at all, so there’s no alternate spelling of taksi with X in Croatian. Yet, taxi is always spelled Taxi on Taxi signs in Croatia (in Serbia too I think, and Serbs transcribe everything).

SAM_3856 (800x600)
Taksi sign on a cab in Helsinki

Speaking of Finnish alphabet, I should clarify a few other letters:
J is never ever pronounced as J in English (Finnish lacks palatals, after all), but as /y/ (like yell). This pronunciation of J is common in many other European languages. After all, the letter J evolved from the letter I where I represented the sound /y/ (e.g. Iesus or the more commonly used de iure).
Y is pronounced like German letter Ü. Similarly, Y is often pronounced that way in German (e.g. Gymnasium), but Finns, like other Scandinavians, decided to just abandon Ü and replace all the Üs with Ys… unlike Hungarians and Estonians, who chose to stick with Ü 😀
Å is in the alphabet mostly to honour Swedish. It is called “Swedish O”, being pronounced /o/ (like small). You can never see it in Finnish texts, except maybe in a few Swedish loanwords. Because the letter is used often in Swedish, a co-official language, Å is available on basic Finnish keyboard layout, which is the same as Swedish.

So, you can see that many sounds are absent from Finnish. Why is Finnish pronunciation so difficult then? Well, there are the sounds not so common to other lingoes – /ä/, /ö/ and /ü/ (Y). Those do occur in some other lingoes, so a German or a Swedish speaker should have no trouble with those. The problem is combination. When the sounds are combined, they’re virtually impossible to say, especially in a conversation when you’re supposed to say words pretty quickly. For example, umlauts in German (Ä, Ö, Ü) are replaced with an E following the letter that can’t be umlauted (i.e. ae, oe, ue) [this is especially common in Switzerland when capitalizing the first letter (all nouns are capitalized in German like that) because Ä, Ö and Ü can’t be accessed with Shift on Swiss keyboards]. That practice is impossible in Finnish, because vowel combinations such as ae, äe… already exist. Pronouncing Ä and Ö just like /e/ won’t do in Finnish because the meaning of a word can be changed and similar vowels often follow each other (e.g. äe). Sound length is also problematic; the length often changes the meaning (there are relatively few cases where the length changes the meaning in English – shit/sheet, bitch/beach, still/steel are some examples). Good example are the following names: Mari, Maari and Maarii. These women are not namesakes. They have different names. Especially difficult are the vowels /ä/, /ö/ and /ü/. There is a difference between ä and ää (isn’t /ä/ long /e/ anyway? …and there’s ee), there is a difference between ö and öö, and there is a difference between y and yy.
Just want to add here that long /ö/ and /ü/ appear in Hungarian too, but instead of doubling the letter, the length is shown in umlauts becoming double acutes – ő and ű.
In addition to long vowels, Finnish has long consonants. So taka and takka are not pronounced the same. One (taka) means back and the other (takka) means fireplace, so you gotta take care how you pronounce the /k/.

So, yeah, Finnish spelling system is easy, but putting all the letters (sounds) together and pronouncing words is a little bit tough 😉

There, I think I’ve explained why Finnish is very difficult.
I’d like to conclude the post with a quote of a girl from the Summer School staff: I admire people [foreigners] who speak Finnish. I seriously don’t understand how people can speak the language. If it weren’t my mother tongue, there’s no way in hell I’d be able to speak it. Yes, I don’t remember her words exactly, so Maria, if you’re reading this, please tell me what you said exactly.

One last thing: In addition to the mentioned Maria, if any Fin reads this post and finds anything wrong, I beg him to tell me so I can make the necessary amends.

Oh, and why I referred to Hungarian so much: Hungarian is a Finno-Ugric lingo and is somewhat related to Finnish. In addition, Hungary is a neighbouring country (I’m some 115 km away from Hungarian border 😀 ) and since Croatia was under Hungarian rule for centuries, Croatian vocabulary has been influenced by Hungarian. Basically, Hungarian is the closest Finno-Ugric language to me.

SAM_4105
Hungarian Culture Centre (or something like that) in Helsinki (click on the image to enlarge it).
Remember how I said Hungarian and Finnish are similar? They are ’cause they’re both Finno-Ugric lingoes, but can someone, please, tell me where the fuck is the similarity between Unkarin kulttuuri- ja tiedekeskus (Finnish) and Magyar Kulturális és Tudamányos Kőzpant (Hungarian)?! 😀

You can find more information about Finnish here.

Continue reading

Keyboard layouts

Less than an hour ago, a guy messaged me on Xfire saying “^”. I asked him what did he want at what he replied “Who are you?” Well, I said we might have met in an online game and commented “And you couldn’t ask me who I was in plain simple English?” at what he said “Most people are not stupid and I have no time to write the whole question”. Well, I fucked him off saying that most people are not native English speakers and that we have the right not to know every single English abbreviation. Naturally, the bastard blocked me as soon as the reply with go fuck yourself came to him.

Anyway, I wanted to tell the bastard that there are like many keyboard layouts where ^ (and/or bunch of other characters) is not easy to type, but was too late because of the blocking 😀
Yes, there are many different keyboard layouts. If ^ is not easy to type, it’s not used very often and thus not understood that much. For example, ^ is relatively easy to type on Croatian layout. “Relatively” means that it’s input through a dead key Alt Gr (left Alt) followed by a space (btw, Alt Gr combinations don’t work in ingame Xfire)

Basically, in case you haven’t known, there are a LOT of different (Latin*) keyboard layouts, so don’t judge people too quickly.

P.S. All links worked today at 9:15 PM GMT (yeah, even those in the footnote). I added the links so you see I’m not making stuff up.

* To enter Latin characters if the main or an additional language script is not Latin, American International Layout is usually used. That might not be the case if the language has an official romanization without the total basic Latin alphabet (ABCDEFGHIJKLMNOPQRSTUWXYZ only; yeah like English alphabet) or with some additions. I’ll just take three languages as examples. Bulgarian, which officially uses Cyrillic script, uses American International for Latin characters. Serbian, with equal use of Cyrillic and Latin script, uses Slovene-Serbocroatian layout for Latin characters. Macedonian, which officially uses Cyrillic script, uses Slovene-Serbocroatian layout for Latin characters because Gajica [without Ć and Đ, with Ḱ (KJ) and Ǵ (GJ), and with additional DZ] is used as the official romanization. I am 100 % sure for Bulgarian and Serbian ’cause I have Bulgarian and Serbian friends. I am not 100 % sure for Macedonian though ‘cuase, unfortunately, I don’t know a Macedonian (yeah, even though Macedonia is an exYugoslav state like Croatia).

Continue reading

Nova “agresija” na hrvatski jezik

Prvo, u upotrebi je više pravopisa, pa ako se ne mogu odlučiti koji će se službeno koristiti, neka napišu jedinstveni. Drugo, ako je ovo koji ja doma imam najnovije izdanje, u njemu piše da je pisanje „grješka“, „vrjemena“ i sl. obavezno. Također, uvođenje korijenskog pravopisa bi bilo glupo jer, osim uvođenja IE za IJE/JE[1], narod bi se samo zbunio. Mnogi ljudi ne znaju ni Č i Ć (nitko ne zna Č i Ć za baš svaku riječ); kako bi onda prosječan govornik znao zašto je „odtvoriti“[2], a ne „otvoriti“; „izčitati“, a ne „čitati“. I da mučimo sve ljude s učenjem korijena riječi; kad čujemo novu riječ, sigurno ne razmišljamo o njenom korijenu.

Što se hrvatskosrpskog tiče, mislim da je nova klasifikacija da je hrvatskosrpski makrojezik kojem pribadaju hrvatski, srpski i bošnjački (i crnogorski ako je standardiziran) jezici. Mi možemo tvrditi koliko hoćemo da je hrvatskosrpski jezik izmišljen i on nama uopće ne mora biti drag. Štoviše, po raznim definicijama jezika, hrvatski i srpski jesu različiti jezici zato što je, tijekom povijesti i sada, različit kulturološki utjecaj prisutan i na jezik Hrvata i na jezik Srba. Na kraju krajeva, jedan jezik je standardiziran u Zagrebu; a drugi u Beogradu. Međutim, kada se gleda baš korijenski, razlike između hrvatskog i srpskog su minorne ako uopće postoje[3]. Neki stranac uopće neće, osim ako baš nije jako upoznat s našim narodima, primijetiti razliku.

Tretiranje hrvatskog i srpskog jezika kao istog jezika, od strane stranaca, nije ništa novo. Ja imam slike popisa stanovništva iz Austrougarske (uključujući i razdoblja Banske Hrvatske) u kojima lijepo piše Umgangsprache (govorni jezik): deutsch (njemački), serbisch-kroatisch (srpski-hrvatski), italianisch (talijanski), andere (drugi). Nemamo mi jedini taj problem; isto imaju i Škoti koji govore scots [scots je germanski jezik koji je vrlo sličan engleskom, pogotovo škotskom engleskom (engleski i scots možete usporediti na scots i engleskoj Wikipediji), pa ga mnogi smatraju engleskim dijalektom (liči na arhaični engleski)]; onda su tu galicijski i portugalski (u Galiciji je veliki pokret da se jezici ujedine u galicijskoportugalski; ono, razlike, osim pisanja, koje je u galicijskom ide po španjolskim pravilima jer je Galicija u Španjolskoj, su valjda manje nego između brazilskog i europskog portugalskog); nama najbliži, bugarski i makedonski itd. Germanski skandinavski jezici (osim islandskog i ferojskog) su isto zanimljivi. Naime, jezici su toliko slični da većina govornika danskog, norveškog i švedskog razumiju (baš kao Hrvati, Srbi i Bošnjaci) jedno drugog bez većih poteškoća. Posebni su danski i norveški. Naime, zbog toga što je Norveška dugo pripadala Danskoj, jezici su baš vrlo slični, pogotovo u pisanom obliku. Danci i Norvežani su imali kompleks kao Hrvati i Srbi, pa je početkom prošlog stoljeća (barem mislim da je bio početak prošlog stoljeća) u Norveškoj bila velika jezična reforma s ciljem „pročišćavanja“ norveškog od danskog koja je rezultirala stvaranjem novog standardiziranog oblika norveškog, nynorska (nor. novo-norveški). Reforma je bila donekle uspješna jer je nynorsk priznat na državnoj razini, postao je jedini službeni oblik jezik u nekoliko (zapadnih) okruga dok ih mnogo ima „dvojezičnost“, s jednakim statusom nynorska i bokmåla /bokmol/ (nor. knjiški jezik; oblik sličniji danskom) iako se nynorsk u njima uopće ne govori. Ipak, danas više od 90 % Norvežana govori bokmålom, a ne postoji nijedno veće urbano središte u kojem se govori nynorsk (najbolji primjer je okrug Hordalan u kojem je jedini službeni oblik jezika nynorsk, a u glavnom gradu, gradu s više od 250 000 stanovnika, govori se bokmål). Koliko znam, svi Norvežani se razumiju bez poteškoća. Norveški je makrojezik koji čine bokmål i nynorsk; isto kako bi hrvatskosrpski trebao biti makrojezik koji čine hrvatski, srpski, bošnjački (i, kao što već rekoh, crnogorski ako je standardiziran). Doduše, ne znam što su onda i norveški i danski i švedski, ali neka im bude. Jedina razlika koja baš upada u oči su drukčije abecede koje s jedne strane koriste danski i norveški, a s druge švedski. Iako, od 29 slova, razlikuju se dva dijakritika koja se jednako izgovaraju, ali drugačije pišu.

Što se tiče prevođenja, samo potpuni idiot koji govori hrvatski ne može razumjeti srpski i obrnuto. Budući da se u školi više ne uči ćirilica, sasvim je prihvatljiva transkripcija ćirilice na latinicu; ali samo prevođenje srpskog na hrvatski jednostavno vrijeđa inteligenciju narodu. Da ne kažem da idiot, kojem je takvo što uopće palo na pamet, u svakodnevnom govoru 100 % koristi milijun srpskih riječi, za koje postoje uobičajene hrvatske, i oblika. Inače korištenje srpskih riječi i oblika je karakteristično za govorni jezik, pogotovo u pograničnim dijelovima, što samo govori koliko su hrvatski i srpski „različiti“. Općenito, u govornom jeziku svi kažu „šta“ ako ne kažu ni „ča“ ni „kaj“; većina kaže „sa“ tamo gdje treba samo „s“, „ka“ gdje treba samo „k“; svi kažemo „ko“ za „tko“; a o tome koliko koristimo „da li“ (npr. nije da li treba, nego treba li) da ne govorim. Također, koliko je prevođenje (više-manje) standardnog srpskog na hrvatski apsurdno govori i činjenica da je hrvatski jezik bogat dijalektima koji se međusobno uvelike razlikuju – npr. Dalmatinac će zasigurno razumjeti Beograđana; ali će imati velikih poteškoća s razumijevanjem Zagorca (ako dotični govori svojim dijalektom), ako će ga uopće razumjeti – ipak, ni kajkavski ni čakavski dijalekti se ne „prevode“.

U kratko, hrvatski i srpski, što se tiče pravopisa, trebaju imati što sličnije pravopise da se svi razumijemo. Npr. bilo bi ekstra glupo da se Srbi i mi ne možemo sporazumjeti na Internetu (što se tiče samih gamera, gameri nisu baš nacionalno iskompleksirani – ni Srbi ni Hrvati ni, što ja znam, Kinezi – odnosno ima takvih, ali takve uglavnom svi ignoriraju; u biti, zašto bi bilo tko ispaštao zato što netko tko je trenutno moćan ima komplekse?!). Kao da nije dovoljno da s većinom (na Internetu) moramo govoriti engleski. Što se tiče samih riječi; ako su hrvatski i srpski isti (makro)jezik, ne vidim zašto se hrvatske i srpske riječi ne bi jednako tretirale [npr. Hrvat kaže/napiše „žlica“ i nikom ništa, Srbin kaže/napiše „kašika“ i opet nikom ništa jer se sudionici razgovora razumiju; ako se ne i ne razumiju, slobodno (pristojno) pitaju jedno drugoga za objašnjenje].


[1] Također je zbunjujuće treba li u tom slučaju pisati „dio“ ili „dieo“ jer bi IE zamijenilo glas jat (Ě) koji u hrvatskom može biti E, I, IJE i JE. Objašnjavanje kada su E i I stvarno E i I, a kada su jat bi (nepotrebno) otežalo učenje pisanja. Osim toga, najveća kritika engleskog jezika je (nemogući) korijenski pravopis koji koriste. Želimo li onda i mi preuzeti nešto loše?

Iako korijenski pravopis engleskog jezika ima svoje prednosti, pogotovo zato što izgovor engleskih govornika uvelike varira zbog geografske rasprostranjenosti tog jezika. Ne uračunamo li malobrojnu dijasporu (u usporedbi s domaćim stanovništvom zemlje u kojoj se dijaspora nalazi), koja govori hrvatski; hrvatski jezik nije geografski rasprostranjen. Također, iz dijaspore možemo isključiti potomke starijih generacija. U protivnom bi sve stanovništvo Novog svijeta, osim autohtonog stanovništva, bilo dijaspora neke, najčešće europske, zemlje. Tu dolazimo do logičnog zaključka da Hrvati u BiH nisu dijaspora niti su to ikad bili jer na prostor BiH nisu naknadno naseljeni.

[2] Što se tiče prefiksa od-, hrvatska riječ je „obrana“, a srpska „odbrana“.

[3] Npr. u standardnom hrvatskom se uglavnom koristi zamjenica „tko“, a u srpskom „ko“. Upotreba zamjenice „ko“ je vrlo česta, ako ne i isključiva, u govornom hrvatskom jeziku. Kada se oblik „ko“ ipak koristi u standardnom jeziku (najčešće u dijalozima), piše se s apostrofom („’ko“). Pisali ju mi sa ili bez apostrofa, korijen je isti – „ko“. Isto je i s hrvatskim i srpskim oblicima futura I. (npr. hrv. „bit će“; srp. „biće“ – izgovor je u oba slučaja /biće/).

Continue reading