Nova “agresija” na hrvatski jezik

Prvo, u upotrebi je više pravopisa, pa ako se ne mogu odlučiti koji će se službeno koristiti, neka napišu jedinstveni. Drugo, ako je ovo koji ja doma imam najnovije izdanje, u njemu piše da je pisanje „grješka“, „vrjemena“ i sl. obavezno. Također, uvođenje korijenskog pravopisa bi bilo glupo jer, osim uvođenja IE za IJE/JE[1], narod bi se samo zbunio. Mnogi ljudi ne znaju ni Č i Ć (nitko ne zna Č i Ć za baš svaku riječ); kako bi onda prosječan govornik znao zašto je „odtvoriti“[2], a ne „otvoriti“; „izčitati“, a ne „iščitati“. I da mučimo sve ljude s učenjem korijena riječi; kad čujemo novu riječ, sigurno ne razmišljamo o njenom korijenu.

Što se hrvatskosrpskog tiče, mislim da je nova klasifikacija da je hrvatskosrpski makrojezik kojem pribadaju hrvatski, srpski i bošnjački (i crnogorski ako je standardiziran) jezici. Mi možemo tvrditi koliko hoćemo da je hrvatskosrpski jezik izmišljen i on nama uopće ne mora biti drag. Štoviše, po raznim definicijama jezika, hrvatski i srpski jesu različiti jezici zato što je, tijekom povijesti i sada, različit kulturološki utjecaj prisutan i na jezik Hrvata i na jezik Srba. Na kraju krajeva, jedan jezik je standardiziran u Zagrebu; a drugi u Beogradu. Međutim, kada se gleda baš korijenski, razlike između hrvatskog i srpskog su minorne ako uopće postoje[3]. Neki stranac uopće neće, osim ako baš nije jako upoznat s našim narodima, primijetiti razliku.

Tretiranje hrvatskog i srpskog jezika kao istog jezika, od strane stranaca, nije ništa novo. Ja imam slike popisa stanovništva iz Austrougarske (uključujući i razdoblja Banske Hrvatske) u kojima lijepo piše Umgangsprache (govorni jezik): deutsch (njemački), serbisch-kroatisch (srpski-hrvatski), italianisch (talijanski), andere (drugi). Nemamo mi jedini taj problem; isto imaju i Škoti koji govore scots [scots je germanski jezik koji je vrlo sličan engleskom, pogotovo škotskom engleskom (engleski i scots možete usporediti na scots i engleskoj Wikipediji), pa ga mnogi smatraju engleskim dijalektom (liči na arhaični engleski)]; onda su tu galicijski i portugalski (u Galiciji je veliki pokret da se jezici ujedine u galicijskoportugalski; ono, razlike, osim pisanja, koje je u galicijskom ide po španjolskim pravilima jer je Galicija u Španjolskoj, su valjda manje nego između brazilskog i europskog portugalskog); nama najbliži, bugarski i makedonski itd. Germanski skandinavski jezici (osim islandskog i ferojskog) su isto zanimljivi. Naime, jezici su toliko slični da većina govornika danskog, norveškog i švedskog razumiju (baš kao Hrvati, Srbi i Bošnjaci) jedno drugog bez većih poteškoća. Posebni su danski i norveški. Naime, zbog toga što je Norveška dugo pripadala Danskoj, jezici su baš vrlo slični, pogotovo u pisanom obliku. Danci i Norvežani su imali kompleks kao Hrvati i Srbi, pa je početkom prošlog stoljeća (barem mislim da je bio početak prošlog stoljeća) u Norveškoj bila velika jezična reforma s ciljem „pročišćavanja“ norveškog od danskog koja je rezultirala stvaranjem novog standardiziranog oblika norveškog, nynorska (nor. novo-norveški). Reforma je bila donekle uspješna jer je nynorsk priznat na državnoj razini, postao je jedini službeni oblik jezik u nekoliko (zapadnih) okruga dok ih mnogo ima „dvojezičnost“, s jednakim statusom nynorska i bokmåla /bokmol/ (nor. knjiški jezik; oblik sličniji danskom) iako se nynorsk u njima uopće ne govori. Ipak, danas više od 90 % Norvežana govori bokmålom, a ne postoji nijedno veće urbano središte u kojem se govori nynorsk (najbolji primjer je okrug Hordalan u kojem je jedini službeni oblik jezika nynorsk, a u glavnom gradu, gradu s više od 250 000 stanovnika, govori se bokmål). Koliko znam, svi Norvežani se razumiju bez poteškoća. Norveški je makrojezik koji čine bokmål i nynorsk; isto kako bi hrvatskosrpski trebao biti makrojezik koji čine hrvatski, srpski, bošnjački (i, kao što već rekoh, crnogorski ako je standardiziran). Doduše, ne znam što su onda i norveški i danski i švedski, ali neka im bude. Jedina razlika koja baš upada u oči su drukčije abecede koje s jedne strane koriste danski i norveški, a s druge švedski. Iako, od 29 slova, razlikuju se dva dijakritika koja se jednako izgovaraju, ali drugačije pišu.

Što se tiče prevođenja, samo potpuni idiot koji govori hrvatski ne može razumjeti srpski i obrnuto. Budući da se u školi više ne uči ćirilica, sasvim je prihvatljiva transkripcija ćirilice na latinicu; ali samo prevođenje srpskog na hrvatski jednostavno vrijeđa inteligenciju narodu. Da ne kažem da idiot, kojem je takvo što uopće palo na pamet, u svakodnevnom govoru 100 % koristi milijun srpskih riječi, za koje postoje uobičajene hrvatske, i oblika. Inače korištenje srpskih riječi i oblika je karakteristično za govorni jezik, pogotovo u pograničnim dijelovima, što samo govori koliko su hrvatski i srpski „različiti“. Općenito, u govornom jeziku svi kažu „šta“ ako ne kažu ni „ča“ ni „kaj“; većina kaže „sa“ tamo gdje treba samo „s“, „ka“ gdje treba samo „k“; svi kažemo „ko“ za „tko“; a o tome koliko koristimo „da li“ (npr. nije da li treba, nego treba li) da ne govorim. Također, koliko je prevođenje (više-manje) standardnog srpskog na hrvatski apsurdno govori i činjenica da je hrvatski jezik bogat dijalektima koji se međusobno uvelike razlikuju – npr. Dalmatinac će zasigurno razumjeti Beograđana; ali će imati velikih poteškoća s razumijevanjem Zagorca (ako dotični govori svojim dijalektom), ako će ga uopće razumjeti – ipak, ni kajkavski ni čakavski dijalekti se ne „prevode“.

U kratko, hrvatski i srpski, što se tiče pravopisa, trebaju imati što sličnije pravopise da se svi razumijemo. Npr. bilo bi ekstra glupo da se Srbi i mi ne možemo sporazumjeti na Internetu (što se tiče samih gamera, gameri nisu baš nacionalno iskompleksirani – ni Srbi ni Hrvati ni, što ja znam, Kinezi – odnosno ima takvih, ali takve uglavnom svi ignoriraju; u biti, zašto bi bilo tko ispaštao zato što netko tko je trenutno moćan ima komplekse?!). Kao da nije dovoljno da s većinom (na Internetu) moramo govoriti engleski. Što se tiče samih riječi; ako su hrvatski i srpski isti (makro)jezik, ne vidim zašto se hrvatske i srpske riječi ne bi jednako tretirale [npr. Hrvat kaže/napiše „žlica“ i nikom ništa, Srbin kaže/napiše „kašika“ i opet nikom ništa jer se sudionici razgovora razumiju; ako se ne i ne razumiju, slobodno (pristojno) pitaju jedno drugoga za objašnjenje].

---

[1] Također je zbunjujuće treba li u tom slučaju pisati „dio“ ili „dieo“ jer bi IE zamijenilo glas jat (Ě) koji u hrvatskom može biti E, I, IJE i JE. Objašnjavanje kada su E i I stvarno E i I, a kada su jat bi (nepotrebno) otežalo učenje pisanja. Osim toga, najveća kritika engleskog jezika je (nemogući) korijenski pravopis koji koriste. Želimo li onda i mi preuzeti nešto loše?

Iako korijenski pravopis engleskog jezika ima svoje prednosti, pogotovo zato što izgovor engleskih govornika uvelike varira zbog geografske rasprostranjenosti tog jezika. Ne uračunamo li malobrojnu dijasporu (u usporedbi s domaćim stanovništvom zemlje u kojoj se dijaspora nalazi), koja govori hrvatski; hrvatski jezik nije geografski rasprostranjen. Također, iz dijaspore možemo isključiti potomke starijih generacija. U protivnom bi sve stanovništvo Novog svijeta, osim autohtonog stanovništva, bilo dijaspora neke, najčešće europske, zemlje. Tu dolazimo do logičnog zaključka da Hrvati u BiH nisu dijaspora niti su to ikad bili jer na prostor BiH nisu naknadno naseljeni.

[2] Što se tiče prefiksa od-, hrvatska riječ je „obrana“, a srpska „odbrana“.

[3] Npr. u standardnom hrvatskom se uglavnom koristi zamjenica „tko“, a u srpskom „ko“. Upotreba zamjenice „ko“ je vrlo česta, ako ne i isključiva, u govornom hrvatskom jeziku. Kada se oblik „ko“ ipak koristi u standardnom jeziku (najčešće u dijalozima), piše se s apostrofom („’ko“). Pisali ju mi sa ili bez apostrofa, korijen je isti – „ko“. Isto je i s hrvatskim i srpskim oblicima futura I. (npr. hrv. „bit će“; srp. „biće“ – izgovor je u oba slučaja /biće/).