Tag Archives: agresija

Prošlo je “dvadeset” godina…

English version of this post is coming up in indefinite time.

 

Uvod

Iskreno, mislio sam da ovakav post ili njemu sličan neću nikad napisati. Međutim, zabrana filma U zemlji krvi i meda (15.2.2012.) u Republici Srpskoj, preciznije razlog zabrane, jednostavno traži da raspravim o neprestanoj srpskoj aroganciji. Što se zabrana filmova općenito tiče, to je cenzura. Mislio sam da je Republika Srpska demokratski entitet…

Razlog zabrane je negativan prikaz srpske vojske u Ratu u BiH. Ako postoje zločesti dečki među konstitutivnim narodima BiH, jasno je tko su samim tim što postoji zajednički entitet Bošnjaka i Hrvata i solo entitet Srba. Zanimljivo je da, u ukupnom udjelu stanovništva BiH, ima najviše Bošnjaka. Ipak, samo Srbi imaju vlastiti entitet…

Republika Srpska

Koliko je moderna Republika Srpska „poštena“, među ostalim, govori sljedeće – zastava Republike Srpske je srpska trobojnica; grb Republike Srpske, koji je ukinut tek 2006., i to isključivo po naređenju Ustavnog suda BiH, je imao samo srpska obilježja (srpski orao), a trenutni amblem uključuje isticanje srpske trobojnice te isticanje ćiriličnog pisma (u sredini su ćirilična slova P i C) iako od tri konstitutivna naroda, kako cijele BiH, tako i RS, dva preferiraju latinicu, a samo Srbi (i to ne svi) ćirilicu dok je himna Republike Srpske do 2008. bila sadašnja himna Republike Srbije (isto RS?!). Doduše, sam amblem je donekle prihvatljiv budući da je RS srpski entitet. Postojanje solo entiteta određenog konstitutivnog naroda [dominacijom teritorija od 49 % (budući da ostalih 51 % pripada i Bošnjacima i Hrvatima)], nije baš pošteno.

Zastava Republike Srpske (prva slika), grb (druga slika) ukinut 2006. god. od strane Ustavnog suda BiH, te amblem RS (treća slika) koji je zamijenio grb

Da bi se vidjelo koliko je poštena podjela na entitete, treba razgledati demografsku sliku. Posljednjim službenim popisom stanovništva, onim iz 1991. utvrđeno je 55,4 % Srba (ili jedva natpolovična većina) u ukupnom stanovništvu prostora današnje RS (za usporedbu, oko 52 % stanovnika Federacije BiH su Bošnjaci…). Doduše, zbog počinjenog genocida, velikog iseljavanja nesrpskog stanovništva i sve manjeg izjašnjavanja stanovništva da su Jugoslaveni; procjenjuje se da je taj postotak do 1996. godine porastao na 90 %, no u entitetu i dalje postoje brojna naselja u kojima Srbi ne čine etničku većinu. Za primjer uzmimo Bosanski Brod gdje Srbi čine tek 15ak % ukupnog stanovništva. Natpolovičnu većinu čine Hrvati, s nekih 57 %, a slijede ih Bošnjaci s 20ak %. Službeni jezik BiH je ijekavska štokavica [i bošnjački i hrvatski i (ijekavski) srpski]. Međutim natpisi u Bosanskom Brodu ne da nisu na latinici (tradicionalnom pismu Hrvata koje uglavnom koriste Bošnjaci, a često ga koriste i Srbi), nego su na ekavici, a sam gradski grb, po dobrom starom običaju, prikazuje (samo) srpsku trobojnicu.

Natpis na parkiralištu u Bosanskom Brodu (lijevo) i gradski grb (desno).

Slijedi kratki osvrt na povijest RS. RS potječe iz 9.1.1992. kada su pobunjeni proglasili Republiku Srpsku Krajinu Bosne i Hercegovine. U travnju iste godine su prekinute sve veze s ostatkom BiH. Istina je da je sam naziv entiteta promijenjen Daytonskim sporazumom kao što su promijenjene granice Bosanske Krajine (buduće RS), a sama RS se obvezala na priznavanje suvereniteta BiH. No, bez obzira na te činjenice, još jedna činjenica je da RS svoje korijene vuče otada. Na kraju krajeva, vladajuća stranka RS je ista ona koja je formirala Bosansku Krajinu. Osnivač te stranke je zločinac Radovan Karadžić. Činjenica je da je moderna RS nastala na genocidu (srpski zločini počinjeni nakon Washingtonskog sporazuma između Bošnjaka i Hrvata, uključujući i masakr u Srebrenici, su međunarodnu zajednicu natjerali na priznavanje RS kao entiteta). Sama Srebrenica je danas bošnjačka enklava u RS. Činjenica da je RS nastala na genocidu je razlog zašto čovjek s imalo morala ne može „priznati“ postojanje RS. Sama Angelina Jolie je možda izjavila da ne osporava postojanje RS, ali koliko je to tako kod nje, i mnogih drugih ljudi, je vrlo upitno.

Sam naziv entiteta je provokativan. Usporedimo samo nazive Republika Hrvatska i Republika Srpska. Jezična slučajnost je da su nominativ imenica i pridjeva Hrvatske jednaki, a Srbije različiti. Iako je očito da je Republika Srpska inverzija Srpske Republike, entitet se zove Republika Srpska, vjerojatno zbog preočitog poistovjećivanja sa srpskim vlasništvom da je ime Srpska Republika. Dodatna provokacija je uvođenje .rs za vrhovnu internetsku domenu Republike Srbije [tako je npr. službena web stranica Beograda www.beograd.rs (15.2.2012.), a službena web stranica Banje Luke www.banjaluka.rs.ba (15.2.2012.) (također, napomenuo bih da ako napišete samo www.banjaluka.ba, bez rs, pretraživač vas neće preusmjeriti na službenu stranicu Banje Luke…)]. Nije li RS skraćenica za Republiku Srpsku? Uz takve i slične (mućke) provokacije, Srbi imaju obraza još istjerivati pravdu.

No ajde, budući da su sve dvoslovne kombinacije s početnim slovom S već zauzete (.sr, .sb, .si, .sj, .sa i .se), a državne domene trebaju imati baš dva slova; to još mogu prožvakati. Ipak, baš se pitam što će se dogoditi ako Srbija postane kraljevina, za što Karađorđevići tvrde da je neizbježno (uistinu, Srbija je vjerojatno jedina republika na svijetu koja drži kraljevsku obitelj na pladnju). Ne znam, ako Srbija postane kraljevina, možda uslijedi promijena domene u .ks 😮

Hrvatsko-bošnjački odnosi za vrijeme Rata

Istina je da su neko vrijeme Rata Hrvati i Bošnjaci proveli međusobno se boreći. Taj period je trajao otprilike godinu dana – borbe između Hrvata i Bošnjaka su obilježile 1993. godinu. Svi fizički obračuni su završili 1.5.1994. Washingtonskim sporazumom kojim je dogovoreno postojanje hrvatsko-bošnjačkog entiteta – Federacije BiH (granice između Federacije i RS su definirane sljedeće godine Daytonskim sporazumom. Činjenica je da su Hrvati i Bošnjaci u Rat ušli kao saveznici i iz Rata izašli kao saveznici. Štoviše, da se bosanski Hrvati na referendumu nisu izjasnili da su za samostalnu BiH, referendum vjerojatno ne bi prošao (budući da se na Srbe nije moglo računati), a time BiH nikada ne bi dobila potporu UN-a čime bi se Rat drugačije odvijao i vjerojatno drugačije završio.

Građanski rat?!

Sad bih malo citirao 4. stavak, 2. članka, Povelje UN-a, stavka koji govori o zabrani korištenja sile:

Sve članice [UN-a] će se, u međunarodnim odnosima, susdržati od prijetnji ili korištenja sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti bilo koje države.
Originalni tekst možete pročitati ovdje (engleski).

U kratko, Poveljom Ujedinjenih naroda (koju su potpisale sve članice UN-a), svaka zemlja članica ima pravo braniti svoj teritorij i suverenitet. Ulaskom Hrvatske i BiH u UN, 22.5.1992., njihove suverenosti i teritoriji su međunarodno priznati te je dužnost Hrvatske i BiH, kao i ostalih zemalja, obrana teritorija i suvereniteta. Jedinice JNA postaju strana vojska na tuđem teritoriju; srpski pobunjenici, ostaju pobunjenici, međutim opskrbljivani su oružjem iz Srbije. Time Srbija sama narušava svoju tvrdnju o građanskom ratu. Ukratko, tvrdnja da je rat u Hrvatskoj i BiH bio građanski je obična laž kojom Srbi žele smanjiti svoju odgovornost.

Prekomjerno granatiranje Knina

Zamolio bih vas da samo usporedite ove slike:

Lijevo je slika Knina nakon Domovinskog rata, a desno Vukovara

Nakon što ste usporedili slike, otkud Srbima obraz uopće spomenuti Knin?!

Karadžić i Mladić

Karadžić i Mladić su teški ratni zločinci odgovorni za genocid u BiH. Oba dotična gospodina su se hvalili svojim djelima pred kamerama. Moje pitanje je kako ikakva osoba s barem trunčicom morala može takvim ljudima izraziti podršku?! Mnogi Srbi tvrde da su dotična gospoda spasila Srbe u BiH. Prije su osramotila srpski narod. Doduše da nije bilo njih Srbi ne bi bili dominantni narod u BiH (ne bi bilo solo srpskog entiteta), već bi Srbi bili u jednakom položaju kao i Bošnjaci i Hrvati, ali to je mnogim Srbima jednostavno neprihvatljivo.

Mnogi Srbi imaju obraza uspoređivati generala Gotovinu s ovom đubradi! Što god Srbi tvrdili, činjenica je da je Oluja bila oslobodilačka akcija i da je etničko čišćenje (Hrvata i Bošnjaka) provođeno od strane Srba. Ni od strane Hrvata ni od strane Bošnjaka nije bilo nikakvog sustavnog ubijanja. Zločine su činili pojedinci, a ne vojska. Također, lako je sada raspravljati o moralu kada smo u toplim domovima, a najveće eksplozije koje čujemo su gromovi. Iako ne možemo opravdati , uglavnom pljačkaške, pohode nakon Oluje; oni su odgovor na prijašnje srpske pohode; i zato ih možemo razumjeti (i HV su činili ljudi; ljudima je u prirodi osveta koliko god se mi borili protiv nje). Makar, jesmo i mi govna – otkud nam pada na pamet osloboditi okupirani teritorij?! Koja drskost… Jednostavno rečeno, najveća govna Rata su bila sa srpske strane (Karadžić, Mladić, Arkan).

Pobjednici rata

Što se Rata u Hrvatskoj tiče, pobjednik je jasan – Hrvatska koja je oslobodila čitavi okupiran teritorij.

Za BiH to nije tako očito. Iako su Srbi službeno izgubili Rat jer moraju priznati suverenitet BiH te Bošnjacima i Hrvatima osigurati status konstitutivnih naroda, postojanje srpskog entiteta, koji zauzima pola teritorija BiH, ne ide u prilog porazu. Koliko je tvrdnja da je RS „manji“ entitet naivna, govori činjenica da RS zauzima 49 % teritorija BiH. Štoviše, Daytonskim sporazumom je teritorij Republike Srpske Krajine povećan za 10ak % nastankom Republike Srpske.

Današnje ponašanje Srba

Srbi danas na sve moguće načine istjeruju pravdu (npr. najnoviji slučaj Jolie) umjesto da se, zbog svojih sramotnih postupaka u Ratu, šute i pokriju ušima. Nakon svega navedenog u ovom postu, vidi se da je takvo istjerivanje pravde u potpunosti besramno, arogantno i licemjerno. RS je navedena kao najbolji primjer srpske arogancije. Kao još jedan primjer ću navesti anegdotu iz vlastitog života – igrajući Atlanticu naišao sam na igrača iz Bosanske Gradiške. Pitao sam ga otkud je i odgovorio mi je Gradiška, RS. Ako ne voli ime Bosanska Gradiška, a hoće naglasiti da nije iz Hrvatske, logično je da napiše Gradiška, BiH jer je suverena država u kojoj je Bosanska Gradiška BiH. Štoviše, budući da je BiH širi pojam, prije će ga netko, tko ne pozna dobro teritorij RS, točno smjestiti ako kaže BiH (preciznije, zbog službenog naziva Srbije Republika Srbija i već spomenute .rs domene, skraćenica RS može zbuniti sugovornika). To što je rekao RS samo pokazuje koliko drži do Bosne i Hercegovine kao suverene države…

Česti komentari Srba su Prošlo je DVADESET godina (od Rata). Od WWII je prošlo malo više od „dvadeset“ godina pa Srbi i dalje imaju obzira stalno nabijati ustaštvo na nos. I tu leže arogancija i licemjerstvo – Beograd je, za vrijeme WWII, u Berlin poslao poruku da je Židovsko pitanje rešeno; a ne Zagreb. U hrvatskoj je organiziran partizanski (antifašistički) pokret i iz Hrvatske se proširio na zemlje bivše države. Također, neka mi netko objasni srpsku paranoju slovom U. Jebo te, vidjeti slovo U u staklima tramvaja (15.2.2012.)…

Dokaz koliko je Srbija daleko od liberalnog društva je još uvijek velika podrška Radikalne Stranke.

Zaključak

Na pitanje Imam li nešto protiv srpskog naroda?, odgovor je NE. Budući da mi za prijateljstvo uopće nije bitna nacionalnost, ni ne znam koje je nacionalnosti svatko koga poznajem. Budući da Srbi čine najbrojniju nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, logično je da je barem netko s kim se družim Srbin. Što se tiče gaminga, tu poznajem i družim se s mnogo Srba. Zapravo, ne mogu sa sigurnošću reći jesu li ti ljudi Srbi, ali su iz Srbije. Isto tako, ne mogu reći ni da su igrači koji su iz Hrvatske Hrvati.

Na pitanje Imam li nešto protiv dominantnih srpskih stavova i izjava?, naravno da DA.

Sve u svemu, ja ničime ne osporavam suverenitet Republike Srbije. Budući da i Slovenci i Hrvati i Mađari i Makedonci itd. imaju svoju državu, sasvim je logično da i Srbi imaju svoju. Međutim težnje za tuđim teritorijem i to pod cijenu života je neoprostivo; kao što je i opravdavanje takvih postupaka u prošlosti, pogotovo uz istjerivanje pravde i prikazivanje sebe svecem (unatoč svih počinjenih zločina).

Continue reading

Advertisements

Nova “agresija” na hrvatski jezik

Prvo, u upotrebi je više pravopisa, pa ako se ne mogu odlučiti koji će se službeno koristiti, neka napišu jedinstveni. Drugo, ako je ovo koji ja doma imam najnovije izdanje, u njemu piše da je pisanje „grješka“, „vrjemena“ i sl. obavezno. Također, uvođenje korijenskog pravopisa bi bilo glupo jer, osim uvođenja IE za IJE/JE[1], narod bi se samo zbunio. Mnogi ljudi ne znaju ni Č i Ć (nitko ne zna Č i Ć za baš svaku riječ); kako bi onda prosječan govornik znao zašto je „odtvoriti“[2], a ne „otvoriti“; „izčitati“, a ne „čitati“. I da mučimo sve ljude s učenjem korijena riječi; kad čujemo novu riječ, sigurno ne razmišljamo o njenom korijenu.

Što se hrvatskosrpskog tiče, mislim da je nova klasifikacija da je hrvatskosrpski makrojezik kojem pribadaju hrvatski, srpski i bošnjački (i crnogorski ako je standardiziran) jezici. Mi možemo tvrditi koliko hoćemo da je hrvatskosrpski jezik izmišljen i on nama uopće ne mora biti drag. Štoviše, po raznim definicijama jezika, hrvatski i srpski jesu različiti jezici zato što je, tijekom povijesti i sada, različit kulturološki utjecaj prisutan i na jezik Hrvata i na jezik Srba. Na kraju krajeva, jedan jezik je standardiziran u Zagrebu; a drugi u Beogradu. Međutim, kada se gleda baš korijenski, razlike između hrvatskog i srpskog su minorne ako uopće postoje[3]. Neki stranac uopće neće, osim ako baš nije jako upoznat s našim narodima, primijetiti razliku.

Tretiranje hrvatskog i srpskog jezika kao istog jezika, od strane stranaca, nije ništa novo. Ja imam slike popisa stanovništva iz Austrougarske (uključujući i razdoblja Banske Hrvatske) u kojima lijepo piše Umgangsprache (govorni jezik): deutsch (njemački), serbisch-kroatisch (srpski-hrvatski), italianisch (talijanski), andere (drugi). Nemamo mi jedini taj problem; isto imaju i Škoti koji govore scots [scots je germanski jezik koji je vrlo sličan engleskom, pogotovo škotskom engleskom (engleski i scots možete usporediti na scots i engleskoj Wikipediji), pa ga mnogi smatraju engleskim dijalektom (liči na arhaični engleski)]; onda su tu galicijski i portugalski (u Galiciji je veliki pokret da se jezici ujedine u galicijskoportugalski; ono, razlike, osim pisanja, koje je u galicijskom ide po španjolskim pravilima jer je Galicija u Španjolskoj, su valjda manje nego između brazilskog i europskog portugalskog); nama najbliži, bugarski i makedonski itd. Germanski skandinavski jezici (osim islandskog i ferojskog) su isto zanimljivi. Naime, jezici su toliko slični da većina govornika danskog, norveškog i švedskog razumiju (baš kao Hrvati, Srbi i Bošnjaci) jedno drugog bez većih poteškoća. Posebni su danski i norveški. Naime, zbog toga što je Norveška dugo pripadala Danskoj, jezici su baš vrlo slični, pogotovo u pisanom obliku. Danci i Norvežani su imali kompleks kao Hrvati i Srbi, pa je početkom prošlog stoljeća (barem mislim da je bio početak prošlog stoljeća) u Norveškoj bila velika jezična reforma s ciljem „pročišćavanja“ norveškog od danskog koja je rezultirala stvaranjem novog standardiziranog oblika norveškog, nynorska (nor. novo-norveški). Reforma je bila donekle uspješna jer je nynorsk priznat na državnoj razini, postao je jedini službeni oblik jezik u nekoliko (zapadnih) okruga dok ih mnogo ima „dvojezičnost“, s jednakim statusom nynorska i bokmåla /bokmol/ (nor. knjiški jezik; oblik sličniji danskom) iako se nynorsk u njima uopće ne govori. Ipak, danas više od 90 % Norvežana govori bokmålom, a ne postoji nijedno veće urbano središte u kojem se govori nynorsk (najbolji primjer je okrug Hordalan u kojem je jedini službeni oblik jezika nynorsk, a u glavnom gradu, gradu s više od 250 000 stanovnika, govori se bokmål). Koliko znam, svi Norvežani se razumiju bez poteškoća. Norveški je makrojezik koji čine bokmål i nynorsk; isto kako bi hrvatskosrpski trebao biti makrojezik koji čine hrvatski, srpski, bošnjački (i, kao što već rekoh, crnogorski ako je standardiziran). Doduše, ne znam što su onda i norveški i danski i švedski, ali neka im bude. Jedina razlika koja baš upada u oči su drukčije abecede koje s jedne strane koriste danski i norveški, a s druge švedski. Iako, od 29 slova, razlikuju se dva dijakritika koja se jednako izgovaraju, ali drugačije pišu.

Što se tiče prevođenja, samo potpuni idiot koji govori hrvatski ne može razumjeti srpski i obrnuto. Budući da se u školi više ne uči ćirilica, sasvim je prihvatljiva transkripcija ćirilice na latinicu; ali samo prevođenje srpskog na hrvatski jednostavno vrijeđa inteligenciju narodu. Da ne kažem da idiot, kojem je takvo što uopće palo na pamet, u svakodnevnom govoru 100 % koristi milijun srpskih riječi, za koje postoje uobičajene hrvatske, i oblika. Inače korištenje srpskih riječi i oblika je karakteristično za govorni jezik, pogotovo u pograničnim dijelovima, što samo govori koliko su hrvatski i srpski „različiti“. Općenito, u govornom jeziku svi kažu „šta“ ako ne kažu ni „ča“ ni „kaj“; većina kaže „sa“ tamo gdje treba samo „s“, „ka“ gdje treba samo „k“; svi kažemo „ko“ za „tko“; a o tome koliko koristimo „da li“ (npr. nije da li treba, nego treba li) da ne govorim. Također, koliko je prevođenje (više-manje) standardnog srpskog na hrvatski apsurdno govori i činjenica da je hrvatski jezik bogat dijalektima koji se međusobno uvelike razlikuju – npr. Dalmatinac će zasigurno razumjeti Beograđana; ali će imati velikih poteškoća s razumijevanjem Zagorca (ako dotični govori svojim dijalektom), ako će ga uopće razumjeti – ipak, ni kajkavski ni čakavski dijalekti se ne „prevode“.

U kratko, hrvatski i srpski, što se tiče pravopisa, trebaju imati što sličnije pravopise da se svi razumijemo. Npr. bilo bi ekstra glupo da se Srbi i mi ne možemo sporazumjeti na Internetu (što se tiče samih gamera, gameri nisu baš nacionalno iskompleksirani – ni Srbi ni Hrvati ni, što ja znam, Kinezi – odnosno ima takvih, ali takve uglavnom svi ignoriraju; u biti, zašto bi bilo tko ispaštao zato što netko tko je trenutno moćan ima komplekse?!). Kao da nije dovoljno da s većinom (na Internetu) moramo govoriti engleski. Što se tiče samih riječi; ako su hrvatski i srpski isti (makro)jezik, ne vidim zašto se hrvatske i srpske riječi ne bi jednako tretirale [npr. Hrvat kaže/napiše „žlica“ i nikom ništa, Srbin kaže/napiše „kašika“ i opet nikom ništa jer se sudionici razgovora razumiju; ako se ne i ne razumiju, slobodno (pristojno) pitaju jedno drugoga za objašnjenje].


[1] Također je zbunjujuće treba li u tom slučaju pisati „dio“ ili „dieo“ jer bi IE zamijenilo glas jat (Ě) koji u hrvatskom može biti E, I, IJE i JE. Objašnjavanje kada su E i I stvarno E i I, a kada su jat bi (nepotrebno) otežalo učenje pisanja. Osim toga, najveća kritika engleskog jezika je (nemogući) korijenski pravopis koji koriste. Želimo li onda i mi preuzeti nešto loše?

Iako korijenski pravopis engleskog jezika ima svoje prednosti, pogotovo zato što izgovor engleskih govornika uvelike varira zbog geografske rasprostranjenosti tog jezika. Ne uračunamo li malobrojnu dijasporu (u usporedbi s domaćim stanovništvom zemlje u kojoj se dijaspora nalazi), koja govori hrvatski; hrvatski jezik nije geografski rasprostranjen. Također, iz dijaspore možemo isključiti potomke starijih generacija. U protivnom bi sve stanovništvo Novog svijeta, osim autohtonog stanovništva, bilo dijaspora neke, najčešće europske, zemlje. Tu dolazimo do logičnog zaključka da Hrvati u BiH nisu dijaspora niti su to ikad bili jer na prostor BiH nisu naknadno naseljeni.

[2] Što se tiče prefiksa od-, hrvatska riječ je „obrana“, a srpska „odbrana“.

[3] Npr. u standardnom hrvatskom se uglavnom koristi zamjenica „tko“, a u srpskom „ko“. Upotreba zamjenice „ko“ je vrlo česta, ako ne i isključiva, u govornom hrvatskom jeziku. Kada se oblik „ko“ ipak koristi u standardnom jeziku (najčešće u dijalozima), piše se s apostrofom („’ko“). Pisali ju mi sa ili bez apostrofa, korijen je isti – „ko“. Isto je i s hrvatskim i srpskim oblicima futura I. (npr. hrv. „bit će“; srp. „biće“ – izgovor je u oba slučaja /biće/).

Continue reading